Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 10° 10° 1
22. studenoga 2019.
Zemlja koje nema Borisa Pavelića

Komadina partitokracije

Zlatko Komadina / Foto Vedran KARUZA
Zlatko Komadina / Foto Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 21. lipanj 2012. u 17:40 2012-06-21T17:40:11+02:00

»Veliki« povratak Zlatka Komadine prokazuje SDP kao stranku duboko prožetu odijem prema meritokraciji, neprijateljstvom prema natjecanju i pružanju prilika mlađima i sposobnijim. 
   

Politička bestidnost partitokracije – nema drugog imena za »veliki« povratak Zlatka Komadine. Manje su pritom važna osobna vrludanja političara koji samo ambicije ima napretek: njegov slučaj prokazuje SDP kao stranku duboko prožetu odijem prema meritokraciji, neprijateljstvom prema natjecanju i pružanju prilika mlađima i sposobnijim. 
  

U zemlji koja kronično oskudijeva snažnim vođama posvećenima općem dobru, Zlatko Komadina nikada se nije istaknuo kao političar nacionalne razine. No ambiciju je itekako imao: čak i bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić jedno je vrijeme smatrao opravdanim sugerirati Komadinu javnosti kao prihvatljiva predsjedničkog kandidata u osvit predsjedničke kampanje 2010. 
  

No stvarni svoj doseg Zlatko Komadina je pokazao preuzevši Ministarstvo prometa i infrastrukture u vladi Zorana Milanovića. Već i način na koji je postao ministrom miriši na skandal: da bi ga mogla pogurati s onoga što je sam nazvao ležernim poslom Primorsko-goranskoga župana, saborska se većina odmah na početku kompromitirala, mijenjajući zakon samo zbog Komadine. Kao da su Churchilla dovodili u Zagreb! 

   No svoju bitku za Britaniju ovaj je sir Winston izgubio. Tri mjeseca trajala su sućutna nagađanja gdje je novi ministar, da bi na kraju on sam, u poruci premijeru, to objasnio ovako: »Usprkos mojoj želji da kao član Vlade doprinesem reformama koje su pred njom, posebno u sektoru prometa i infrastrukture, nažalost zdravstvena situacija mi to ne omogućava. Odluka je bila teška, ali preporuke liječnika jednostavno više ne mogu ignorirati«. 

   Svatko se može razboljeti, i to valja poštovati. Da je na tome i ostalo, Komadina bi ostao zapamćen ne kao epohalan, ali svakako dobronamjeran političar koji je poželio previše. Ali ni dva mjeseca nisu prošla, a SDP je Komadinu posadio za potpredsjednika stranke! Čekajte, pa zar nije bolestan?! Ma kakvi! Dapače, kandidirat ćemo ga za župana na predstojećim lokalnim izborima! 
  

 Sada bi valjalo objasniti: je li se Komadina uistinu razbolio, ili naprosto nije bio dorastao ministarskome poslu, što se oduvijek smatralo pravom istinom njegova zagrebačkog kraha? Ako se razbolio, kako sad može natrag u visoku politiku? Ako je pak bio nesposoban, kojim je to postignućima zaslužio nove-stare položaje, u vrijeme kada je stranka stožer vlasti u državi? Jesu li poslovi župana i potpredsjednika SDP-a tako laki i nevažni da ih može obavljati i čovjek narušena zdravlja? Ako jesu, posve su nevažni, pa se bez njih bogme i može – jer bolestan čovjek ide na bolovanje, a ne na visoke državne dužnosti. Ako, pak, biti riječkim županom i potpredsjednikom SDP-a nije tek puko bolovanje s drugim imenom, tada se SDP izruguje naciji, a vlastitim biračima naročito.

Mučan dojam ostavlja i sama nužnost da javnost raspravlja o takvim bizarnostima. Političke stranke u suvremenim društvima trebale bi biti strukture otvorene promjenama i novim idejama, naročito u kaotičnim vremenima poput ovih. Ali SDP – pa i ovaj u Rijeci – pokazuje se strankom koja uporno valja komadine partitokracije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.