Moji su stavovi poznati. Od mene u kampanji o tome nećete čuti ni riječi. Tako je Zoran Milanović u utorak u Rijeci odbio komentirati trebaju li se o pozdravu »Za dom spremni« odrediti povjesničari, novinarsko pitanje koje još jednom pokazuje do koje je mjere javni život u Hrvatskoj degradiran, zaslugom političara koji takvo što predlažu – u ovome slučaju ministra policije – ali i dijela novinara koji bedastoće takve vrste ne ismijavaju, nego smatraju relevatnom javnom raspravom.

Milanovića, međutim, takva pitanja opravdano indigniraju. Razumijemo njegov prezir: zemlja u kojoj nije jasno je li pozdrav »Za dom spremni« kažnjiv ili ne, dezorijentirana je i, u krajnjem slučaju, opasna zemlja. Pa naravno da je kažnjiv. Naravno da se o njemu ne moraju izjašnjavati povjesničari. I naravno da bi predsjednica Republike, vidjevši ga i čuvši kao protekloga petka u Kninu, morala demonstrativno prekinuti govor i oštrim tonom vrhovne zapovjednice ultimativno zahtijevati da se ustašovanje prekine, a od pravosuđa tražiti da kazni tu nacističku manifestaciju.

Ali od toga, eto, ništa. I u tome je Milanovićev problem: točno je, naravno, kada tvrdi da su »njegovi stavovi poznati«, i kada dijagnosticira da su »ispadi s kojima se suočavamo ovih dana duh pušten iz boce, prtljaga koju će trebati skladištiti zauvijek«. Ali on ne govori – kako. Ne očekujemo od njega da dokazuje privrženost antifašizmu, ali očekujemo da kaže kako kani suzbiti mržnju ekstremne desnice. Zbog tog je neuspjeha, uostalom, izgubio prošle izbore – nije pronašao način da zaustavi sve otvoreniji marš proustaške desnice. Htio on to priznati ili ne, ekstremna desnica Milanovićev je najveći problem.

Slično danas funkcionira Andrej Plenković. Ne izjašnjava se, vrda, traži srednji put. Oni diplomatičniji tvrdit će da mu treba vremena; novajlija je, u HDZ-u ga mnogi mrze. S druge strane, Plenkovićevi suradnici neslužbeno uvjeravaju da će znati kako suzbiti ustaštvo, »samo moramo dobro proći na izborima«. Ali, valja prekinuti to vječno očekivanje od HDZ-a. Sanader je pokušao, i nije uspio. Nije, jer HDZ to može činiti samo sumnjivim dogovorima i drugarskim tapšanjem po ramenima: »Dajte, dečki, smirite se sad, vidite da su vaši na vlasti«. Ali kad HDZ izgubi izbore, radikali niču sa zakonomjernom sigurnošću. Utoliko raste Milanovićeva odgovornost – pobijedi li na izborima, a ne nađe način da zauvijek kompromitira ekstremnu desnicu, bolje mu je da se ni ne hvata vlasti.

U tome mu, sasvim pouzdano, neće pomoći predsjednica Republike. Njezin govor na proslavi Dana pobjede u Kninu nezasluženo je proglašen tek »predizbornim«, pod dojmom uznemirujućeg obračuna s Milanovićem pred postrojenom vojskom. No, s obzirom na ambijent u kojem je govorila – Glavota prije nje spominje »nezavršen posao«, gradom marširaju ustaše, ore se Thompson i ‘Za dom spremni’, a grad pun crnih majica – predsjedničin se govor može čitati i kao institucionalizacija tih, nadajmo se, tek »folklornih« prijetnji.

Jer, što u takvome ozračju može značiti ova predsjedničina rečenica: »Iako ljudski možemo razumjeti da je za mnoge izbjegle Srbe Oluja teško osobno i povijesno iskustvo, nismo i nećemo nikada prihvatiti da se Oluja mjeri nehrvatskim, pa i antihrvatskim mjerilima, kako od onih izvan Hrvatske, tako i od onih u Hrvatskoj.« Što su to »nehrvatska, pa i antihrvatska mjerila«? Tko definira »hrvatska« i »antihrvatska« mjerila? Ivica Glavota? 9. bojna Rafael vitez Boban? Tomislav Karamarko?

Nismo čuli, ali smo vidjeli: dan ranije, dvjesto izbezumljenih muškaraca u Zagrebu je gotovo linčovalo sedam žena i dva muškarca koji su šutke demonstrirali pacifizam. Ili, kako u atmosferi crnog Knina čitati ovaj dio predsjedničina govora: »Ne želimo da ljudi samo žive u Hrvatskoj, nego i da žive Hrvatsku kao svoju domovinu i svoju državu, bez razlike nacije, vjere ili mjesta stanovanja. Hrvatska nikome nije niti ne smije biti rezervna, povremena ili privremena država. Od svih državljana očekuje se privrženost hrvatskom domovinstvu i državljanskom zajedništvu.«

Čekajte malo, zaboga. Tko su ti »mi« koji ne žele ovo, i ne žele ono? U ime kojeg to neimenovanog kolektiva predsjednica govori? I otkud toj neodređenoj množini pravo da ikome propisuje kako će, gdje, zašto, i s kakvim sentimentima živjeti? Zašto Hrvatska ne bi bila »rezervna, povremena ili privremena država« bilo kome tko tako odluči? I tko to »očekuje« »privrženost hrvatskom domovinstvu«? I što je, uopće, »hrvatsko domovinstvo«? Što je »državljansko zajedništvo«? Što je, ako nije sloboda da se živi i govori kako tko želi, dok ne krši zakon? Ništa od toga predsjednica nije objasnila riječima. A ako je objašnjenjem smatrala ambijent i sentiment koji ga je pratio – institucionalizirala je prijetnje.