Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. rujna 2019.
Pronađena zemlja Borisa Pavelića

kolumna Države propadaju, represija opstaje

Foto D. Kovačević
Foto D. Kovačević
Autor:
Objavljeno: 7. srpanj 2016. u 21:14 2016-07-07T21:14:06+02:00

Koga će, baš nas zanima, Hasanbegovićeva tužba nadživjeti? Vladu već jest, a bogme i Hasanbegovićev ugled među pristojnim svijetom. Malo je toga još ostalo – samo »to jedino mjesto u sudnici na kojem se stoji uspravno«

Koincidencija podsjeća da na Balkanu države propadaju, ali represija opstaje: suđenje satiričaru Anti Tomiću na temelju tužbe ministra kulture Zlatka Hasanbegovića počelo je gotovo istoga dana kada je prije dva desetljeća, 14. lipnja 1996, država počela sudski goniti urednike Feral Tribunea Viktora Ivančića i Marinka Čulića za »uvredu i omalovažavanje predsjednika Republike«. To znamenito suđenje, pak, gotovo se u dan bilo poklopilo s desetom obljetnicom suđenja Ivančiću i Velimiru Marinkoviću, autorima tadašnjeg satiričnog podlistka Nedjeljne Dalmacije, zbog rušenja socijalističkog poretka i vrijeđanja SFRJ, koje je počelo 19. lipnja 1986. u Splitu. Isti tužitelji – političari; isti tuženici – novinari; iste kvalifikacije – rušenje države, uvreda predsjednika, duševne boli ministra... Tri desetljeća, buljuk vlasti, država, ideologija, obaveznih mitologija, službenih »istina«... A ista, uvijek ista represija.

Hasanbegović, samoopozvani slavitelj ustaša, popularnog je satiričara stjerao na sud jer da ga boli duša zbog komentara o Oreškovićevoj vladi objavljenog u beogradskom Ninu 28. siječnja. Tomić se ondje bogme profetski sprda: »Naša nova Vlada izgleda, neću pretjerati, kao neka meksička banda iz vesterna Serđa Leonea«. Izlio je Tomić kiblu na to bizarno pleme, od Karamarka – sjećate se njega? – preko Crnoje – a njega? – pa onog što je »krao stiropor iz dućana«, do momčine koji je »krao u bolnici koju je vodio«. I svi su otrpjeli – osim Hasanbegovića. On odbija prihvatiti da nije Tomić pisao o čovjeku – jasno kaže da »zna kako je često ponižavajuće i ružno biti manjina, bilo kakva manjina, u Hrvatskoj« – nego o državnome dužnosniku koji je pristao biti moćnikom u nacionalističkoj vladi. A moćnik u demokraciji ima podnositi i porugu – inače demokracija nije demokracija.

Ali o tome se upravo i radi – da Balkan fingira demokratičnost. Jugoslavija se nije se ni pretvarala – 19. lipnja 1986. tužiteljstvo u Splitu stjeralo je pred sud Ivančića i Marinkovića zbog aforizama poput »Partiji je ovoj kraj, reče kockar i baci karte na stol«, satire koja je generalu JNA Branku Mamuli biglisala »Ne klepeći mamulama«, ili spajanjem novinskih naslova da ispadne, primjerice, »Njegovanje tekovina revolucije – inflacija 91,6 posto«. Rušili su, kaže, socijalizam i vrijeđali SFRJ. Sud ih oslobodio, ali se tužiteljstvo žalilo. Potrajalo to koju godinu, pa i duže bi, ali raspala se država, i suđenje zajedno s njom...

Desetljeće kasnije, u lipnju 1996, u sudnici opet Ivančić, ovaj put s Čulićem. Opet ih tuži država, sada »demokratska«, zbog »uvrede i omalovažavanja predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana«. Tim će povodom Ivančić napisati pasus koji bi, parafraziran, bio savršen prolog kupusari od historije balkanskoga progona slobode: »...U međuvremenu, promijenili su se i država, i sistem, i vojska, i partija, i javni tužitelji. Nije se promijenio jedino Feral. Danas, deset godina kasnije, opet je na istome mjestu, u onoj simpatičnoj ogradici u sredini sudnice gdje optuženi odgovaraju na pitanje 'što su time zapravo htjeli reći'. Uzgred, jedinome mjestu u sudnici na kojemu se stoji uspravno.«

Dvadeset godina nakon tih sarkastičnih riječi, u simpatičnoj je ogradici sada Ante Tomić. Iste optužbe, različito ime: uvreda i omalovažavanje dr. Franje Tuđmana, pardon, dr. Zlatka Hasanbegovića. Svi tuženi pisali su zapravo isto: da Tuđman i Hasanbegović slave ustaše, prvi »miksanjem kostiju« u Jasenovcu, drugi time što je »ustaški klaun« i »povjesničar revizionist, član Počasnog blajburškog voda, kojega neskriveno uzbuđuje NDH«. Ali ne lezi vraže: nije problem ustašofilija, nego oni koji je ismijavaju. U Jugoslaviji, problem nije bila cenzura, ekonomska propast i generali na vlasti, nego hrabrost koja ih je ismijavala. A sve su to, dakako, samo simbolični primjeri, granični kamenovi činjenice da je gušenje slobode, od odredbi o zaštiti socijalističke države, do kažnjavanja za klevetanje, vrijeđanje i sramoćenje u članici EU-a, konstanta koju nijedna vlast hotimice nije zaustavila.

Ivančić i Marinković osamdesetih nisu osuđeni; nisu ni Ivančić i Čulić devedesetih: sud ih oslobađao, tužiteljstvo se žalilo, sve dok Jugoslavija nije propala, poglavar kasnije izdahnuo, a sa svima njima propale i tužbe. Koga će, baš nas zanima, Hasanbegovićeva tužba nadživjeti? Vladu već jest, a bogme i Hasanbegovićev ugled među pristojnim svijetom. Malo je toga još ostalo – samo »to jedino mjesto u sudnici na kojem se stoji uspravno«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.