Ako je točno da su lokalne austrijske Raiffeisen banke godinama u Hrvatsku plasirale kredite u gotovini, mimo računa, otvara se velika gospodarska afera s međunarodnim implikacijama, unekoliko možda i teža od povijesnoga slučaja Hypo banke koji je potresao cijelu srednju Europu, a zbog kojega je i bivši hrvatski premijer završio u zatvoru. 

   Naš list izvještava o kreditima koje su hrvatski građani podizali u Austriji, u lokalnim Raiffeisen bankama. Sama je banka našem listu neizravno potvrdila da su te banke dio austrijskog Raiffeisen sustava. Korisnici kredita, pak, tvrde da su novac primali u gotovini, bez primjerene prateće dokumentacije, i da su ga posrednici doslovno u vrećama donosili iz Austrije. 

   Interpretacije korisnika kredita sugeriraju da je posao očito bio nelegalan. Nijedna transakcija nije išla preko računa, rate kredita otplaćivali bi također u gotovini, potpisujući potvrde čak i na ugostiteljskim računima. 

   No dakako, svi su ti krediti bili osigurani ugovorima i hipotekama. Ugovor bi korisnik potpisao u Hrvatskoj, predstavnik banke u Austriji. Posrednici su očito trošili mnogo benzina. Putovalo se i mnogo para prenosilo, sve pod okriljem blažene nezakonitosti. 

  Ili možda ipak ne? Jer, hrvatski sudovi uvažavaju ugovore. Kada su se iscijeđeni korisnici kredita našli ukliješteni u dužničkome škripcu, bankari bi aktivirali dokumente o hipotekama. I hrvatski su ih sudovi provodili. Ljudi su, očajni, ostajali bez nekretnina, koje bi kupovale tvrtke u vlasništvu istih tih banaka! Odvjetnik korisnika kredita sada nastoji osporiti legalnost tih poslova. Tvrdi da su dužnici spremni vratiti koliko su dobili, ali da im nekretnine ne bi smjele biti oduzete, jer su često višestruko vrednije od iznosa kredita. 

   Prvo, motivi dužnika: prema vlastitu priznanju, dizali su stotine tisuća eura mimo računa, a da banke nikada nisu vidjeli, poslujući s nekakvim posrednicima. Kakav je to financijski um spreman toliki novac posuditi na tako očito sumnjiv način? Je li riječ o pukoj pohlepi koja se naivno ponadala da novac neće morati vratiti? Ili o očaju, sljedećoj stanici pohlepe: dugovi bi postajali toliki da se ljudima činilo kako ih ne može spasiti ništa doli zatvorena spirala novih dugova? Kako bilo, teško su griješili. Takva je neodgovornost neoprostiva. Vrijeme je već naučiti da besplatni novac ne postoji. U takvome sustavu živimo, i to se neće promijeniti – i dobro je da neće. 

  Ali sve to nipošto ne znači da su ovi posli čisti. Je li, dakle, austrijska Raiffeisen banka u Hrvatsku plasirala »crne« kredite? Je li država to znala? Ako nije, kako nije? Ako jest, zašto nije reagirala? Koliko je neevidentiranog novca uneseno u zemlju? Kako to da sudovi tako benevolentno prihvaćaju ugovore i hipotekarna jamstva kredita za koje ne postoje računi? I kako to da su ulice i dandanas prepune papirića ispisanih nepismenim, ali blagoglagoljivim ponudama o bajno povoljnim kreditima koje nude tko zna kakve poluanonimne »institucije«?