Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 4n
Sutra: 11° 11° 4n
15. studenoga 2018.
Piše Boris Pavelić

BORIS PAVELIĆ Idemo u korak sa svijetom - suvremeno propadamo

Foto Sergej Drechsler
Foto Sergej Drechsler
Autor:
Objavljeno: 4. kolovoz 2018. u 22:03 2018-08-04T22:03:05+02:00

Populizam, egzaltacija, euforija, masovnost i kolaps kritičnosti, združeni s neukusnom snishodljivošću medija, veliki sportski uspjeh i nesretni odlazak popularnog pjevača, pretvorili su u strahovit medijski kič, kojim možda započinje novo razdoblje ovdašnje društvene dekadencije, dekadencije koja, istini za volju, ne zaostaje za najsuvremenijim svjetskim trendovima trumpovske provenijencije

Oliver Dragojević bio je veliki pjevač nenadmašnog glasa, dalmatinski Ray Charles, ponajveće ime hrvatske i južnoslavenske popularne kulture, zabavljač koji je dalmatinsku šansonu, za razliku od goleme većine ostalih, znao izdići do istinske umjetničke razine – o tom nema nikakve sumnje.
Hrvatski nogometaši, predvođeni Zlatkom Dalićem, postigli su najveći uspjeh otkad hrvatska reprezentacija uopće postoji, i taj  uspjeh valja poštovati – ni o tom nema baš nikakve sumnje. Ali sve to ipak ne znači da nije bilo mnogo toga pretjeranog, mnogo toga  nategnutog, mnogo toga izvještačenog  u masovnoj egzaltaciji koju su izazvale Dragojevićeva smrt i nogometne pobjede.

Možemo odmah imenovati i što: pokušaj, medijski i politički, da se događaji važni za estradu i sport iskoriste za stvaranje jedinstva, jednodušnosti, istomišljeništva, da se društvene razlike sliju u jedno, da se nacija kolektivizira, pa da opet, po tko zna koji put, istu pjesmu pjevamo… Takvoga političko-medijskog kiča dugo nismo vidjeli. Jer čemu slobodno društvo, ako se od svih očekuje da misle i osjećaju isto?

Imenujmo odmah i odgovorne: predsjednicu Republike svesrdno potpomognutu medijima. Ruku na srce, premijer je nastojao sačuvati distancu, kakvu od političara pluralne demokratske zemlje treba i očekivati. Ma što, naime, mislila većina, nije posao demokratskog političara da se silom pokušava prikazati kao najtipičniji u gomili. On to naprosto nije; političar ima moć koju smo mu privremeno predali na izborima, i od njega očekujemo da uvijek, čak i simbolički, djeluje uravnoteženo.

Nije zato posao političara da danima skakuće u navijačkom dresu, i da neumorno, čak po svlačionicama, pred kamerama grli nogometaše. Nije posao političara da sportski uspjeh šverca kao zalog boljeg života svih nas. A to je, iz dana u dan, činila hrvatska predsjednica. Taktika je očito uspjela: popularnost  joj u Hrvatskoj narasla, inozemni je tabloidi slavili, društvene joj se mreže klanjale. Osobnu promociju, dakle, Grabar-Kitarović je postigla.

Ali kakvu su korist od tog imali građani? Nije li to jedino važno? I, kakav je odgovor? To što je predsjedničino mahanje rukama u nogometnom dresu izazvalo toliko oduševljenja, ne govori ništa o njezinom ponašanju, ali govori mnogo o općoj razini današnje javne komunikacije – najbjedniji  populizam postao je, naime, svakodnevica, zrak koji dišemo, neprepoznatljiv do mjere da ga javnost više ne razlikuje od politike.

Doček nogometaša u Hrvatskoj i BiH, bez ikakve sumnje, pretvorio se u seriju najvećih masovnih skupova u povijesti nezavisne Hrvatske, a možda i Bosne i Hercegovine; Livna zasigurno. Paradoks je u tome da vijest postaje sama masovnost, dok njezin povod – banalna činjenica da su se sportaši poslije turnira vratili u zemlju – prestaje biti važan.

Ali, zašto je, zapravo, važno to što je nogometaše dočekalo pola milijuna ljudi? Što to govori? Trebamo li zaključivati, zajedno s medijskim mainstreamom, da će sreća – sreća? – zbog drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu potaknuti rast BDP-a? Ili bi ipak bilo mudrije stati, razmisliti i pokušati javu ipak razlučiti od sna?

Ispraćaj Olivera Dragojevića, dakako, manje je sporan. Čovjek je umro, a njegove su pjesme uistinu mnogima bile drage – nekom ova, nekom ona, ali svakom neka, gotovo sigurno. Dragojević je bio dalmatinski glas nepretenciozne radosti, ljudske blagosti, svačijeg prava na male životne sentimentalnosti. Utoliko, razumljiv je kolektivni žal za frajerskim Oliverovim glasom.

Ali, i tu su se zbijali redovi. »Naš« Oliver. Nije Oliver »naš«, nego svoj, jedan, neponovljiv. Važni ljudi i jesu što jesu zato što – nisu »naši«, čak i kad »pivaju naše pisme«.

U tom je zamka svake kolektivne euforije: osobne uspjehe pokušava prikazati kao kolektivne. Od »ja« stvara »mi«. Ali, »mi« ne postoji. Kolektivni uspjesi ne postoje. Oliver je pjevao; jedanaest je nogometaša igralo – to je sve. Ostali su slušali i navijali – ali za samu sposobnost, za sam uspjeh, to ne znači ništa, premda ne sumnjamo da su se tisuće, dok su padali golovi, osjećali kao da su ih zabili baš oni.  Nesreća je u tome što – nisu.

Sve to i ne bi bilo toliko važno, kad masovne kolektivističke euforije ne bi štetile građanskoj samosvijesti društva. Masovne egzaltacije otupljuju kritiku, zamagljuju vid, zaustavljaju raspravu. Začepljuju usta sumnjičavcima, toliko potrebnima slobodnome društvu. Sumnjate u navijače? Mora da imate nešto protiv reprezentacije! A onda vam je sigurno sumnjiva i Hrvatska – to je ta logika. Ona, dakako, sjajno odgovara političarima, naročito onima od vrste Grabar-Kitarović – mitovi i nedodirljive istine takvima su najdraži.

Ali toliko, na svu sreću, u ovoj zemlji još možemo reći: populizam, egzaltacija, euforija, masovnost i kolaps kritičnosti, združeni s neukusnom snishodljivošću medija, spomenuta su dva događaja, od velikoga sportskog uspjeha i nesretnog odlaska popularnog pjevača, pretvorili u strahovit medijski kič, kojim možda započinje novo razdoblje ovdašnje društvene dekadencije, dekadencije koja, istini za volju, ne zaostaje za najsuvremenijim svjetskim trendovima trumpovske provenijencije. Utoliko smo, eto, napokon ukorak sa svijetom: suvremeno propadamo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka