Komentar

BORIS PAVELIĆ Efekt Penave

Boris Pavelić

Ivan Penava / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Ivan Penava / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Penava već može pripremati novi prosvjed, jer eto – nisu kažnjeni zločinci iz Škabrnje. Čak i Zoran Tadić, božemiprosti, nema razloga za brigu: eno ga, u opširnim intervjuima optužuje sve i sva, prikazujući sama sebe humanitarnim aktivistom. Žrtve i pravda – samo su oni, opet i još jednom, poniženi. Pa, bi li se takvi »uspjesi« ubuduće mogli zvati »efektom Penave«? 



Kakvi su učinci prosvjeda na kojemu je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava u listopadu prošle godine grmio protiv institucija koje da ne procesuiraju ratne zločine? Odgovor je možda u kronologiji.


»Vukovar je Tovarnik, Lovas, Berak, Škabrnja, Kusonje, Kijevo, Petrinja, a svi smo mi Hrvatska!«, uzviknuo je Penava lanjskog 13. listopada pred desetak tisuća gnjevnih ratnih veterana i žrtava ratnih zločina. Dva mjeseca kasnije, u Vukovaru je pet ljudi uhićeno pod sumnjom za ratne zločine. Do danas se ne zna što je s tim istragama; poznato je tek da je SDSS tada objavio kako su uhićeni i neki koji nikada nisu opstruirali suradnju s policijom.


A onda, 17. siječnja 2019. spektakularna vijest: policija u Zadru na konferenciji za novinare objavljuje kaznenu prijavu protiv Zorana Tadića iz Loznice u Srbiji, ratnog zapovjednika Dobrovoljačkog voda Teritorijalne obrane Benkovac, zbog ratnog zločina ubojstva trideset civila i 13 branitelja Škabrnje 18. studenog 1991. Istraga je trajala dugo, objasnila je policija, i to je razlog zbog kojega progon započinje tek sada. Kaznena prijava podnesena je Županijskome državnom odvjetništvu u Splitu, i postupak može krenuti dalje.




Ali, nije krenuo. Petnaest dana nakon što je policija objavila da ga progoni, Zoran Tadić, koji je od 1992. mirno živio u Australiji, sjeda u avion i bježi u Srbiju, gdje je zaštićen od izručenja Hrvatskoj. Australski i britanski mediji rugaju se Hrvatskoj, jer joj je osumnjičenik »zbrisao« pred nosom: dnevnik The Australian tvrdi da je Tadić slobodno otišao iz Australije, jer Hrvatska nije službeno zatražila izručenje, smatrajući ga »predebelim da bježi«. Da je izručenje zatraženo na vrijeme, australske vlasti onemogućile bi Tadiću da napustiti zemlju, pa bi izručenje bilo itekako moguće.


Tvrdnja da hrvatske vlasti nisu tražile izručenje jer je osumnjičenik »predebeo da bježi« vjerojatno jest ironično pretjerivanje, ali činjenica je točna: Tadić je pobjegao jer hrvatske institucije nisu na vrijeme tražile izručenje. Zašto nisu? Zbog zamki procedure: državno odvjetništvo ima rok od šest mjeseci da odluči hoće li odbaciti ili prihvatiti kaznenu prijavu, i pokrenuti kazneni progon. Dok se to ne dogodi, kaznena je prijava tek papir bez učinka, i ne može biti temelj zahtjevu za izručenje.


Županijsko državno odvjetništvo u Splitu tri mjeseca nije poduzelo ništa. Tek kada je naš list objavio kako se ne može doznati gone li oni Tadića ili ne – i to, čudna mi čuda, dan nakon teksta u našem listu – objavili su da pokreću istragu. Prekasno: osumnjičenik je odavno već u Srbiji, i sve što se sada još može jest da Hrvatska zatraži da Srbija pokrene kazneni progon. Hoće li, ne zna se: Ministarstvo pravosuđa u Zagrebu već nekoliko dana ne odgovara na pitanje našeg lista kani li Srbiji poslati takav službeni zahtjev.


Kako je bilo moguće da hrvatske institucije, koje su prije koju godinu uspjele provesti iznimno kompliciran pravni proces izručenja Dragana Vasiljkovića iz Australije, počine takav taktički fijasko, pa osumnjičeniku na pladnju ponude razloge da iz Australije zauvijek pobjegne u Srbiju? Pravni stručnjaci čude se tolikom diletantizmu. Kako je bilo moguće da policija i odvjetništvo, daleko od javnosti, ne koordiniraju pokretanje kaznenog progona, pa da vijest ne objave zajednički, nakon što zahtjev za izručenjem – ili barem međunarodna tjeralica – ne budu već aktivni?


To su pitanja bez odgovora koja neće promijeniti tvrde činjenice. Tek, vratimo se na početak: nedugo nakon grmljavine iz Vukovara, policiju je neka »tajna« sila mogla potjerati da tako navrat-nanos objavi kako ima osumnjičenika, ne razmišljajući pritom postoje li uvjeti da ovaj uistinu i odgovara pred sudom. I sad, kao u nekoj crnoj komediji, svi mogu biti zadovoljni: i policija, i tužiteljstvo, pa i Penava, jer već može pripremati novi prosvjed, jer eto – nisu kažnjeni zločinci iz Škabrnje. Čak i Zoran Tadić, božemiprosti, nema razloga za brigu: eno ga, u opširnim intervjuima optužuje sve i sva, prikazujući sama sebe humanitarnim aktivistom. Žrtve i pravda – samo su oni, opet i još jednom, poniženi. Pa, bi li se takvi »uspjesi« ubuduće mogli zvati »efektom Penave«?