Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 2n
Sutra: 15° 15° 2n
23. listopada 2019.
Politika na trapezu Tihane Tomičić

kolumna Treba li Milanović biti – Hillary?

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2015. u 21:47 2015-04-16T21:47:00+02:00

Ako su teme oporezivanja bogatih, dostupnosti školstva te reforma javne uprave glavne teme u jednoj Americi ili Francuskoj, osnovno je pitanje – zašto nisu i u Hrvatskoj?

Nešto nije u redu kada menadžeri plaćaju manje poreza od medicinskih sestara i vozača kamiona. Pojedini izvršni direktori imaju i 300 puta veće prihode od prosječnog radnika – ovo nije izjava bivšeg ministra financija Slavka Linića, a niti Ivana Vilibora Sinčića, niti bilo kojeg drugog ljevičara niti anarhista-antielitista. S tom tezom kao glavnom postavkom svog programa na izbore za predsjednicu SAD-a kreće demokratkinja Hillary Clinton, koja je ovog tjedna objavila kandidaturu i već krenula u kampanju. Koja će po svemu sudeći biti jako socijalno osviještena – upravo sukladno potrebama biračkog tijela. 

   Isto neprestano ističe i novi globalni ljevičarski guru, Thomas Piketty, koji kao glavnu svoju tezu o ekonomskoj nejednakosti u modernom svijetu upravo spominje plaće menadžera kao primjer na kojem se najzornije vide razlike među pojedinim društvenim skupinama danas. Užasno je zanimljiv podatak kojim Piketty barata, da su radničke plaće u SAD-u danas u apsolutnim iznosima jednake onima s kraja 70-ih i početka 80-ih godina, dok su menadžerske odskočile i deset, pa i stotinu puta više. Ta je era u povijesti čovječanstva bila donijela najmanje ekonomske razlike među društvenim slojevima i grupama, jer su nakon Drugog svjetskog rata svi kretali praktički ispočetka, no do danas su se te razlike geometrijskom progresijom povećale na štetu radnika. 

   Iako hrvatski premijer Zoran Milanović Pikettyja naziva utopistom, što vjerojatno on i jest jer visoka razina progresivnog oporezivanja najbogatijih kakvu taj teoretičar predlaže vjerojatno nikada neće moći proći u realpolitici, pa makar i socijaldemokratskoj, činjenica je da je oporezivanje bogatih ključna točka promišljanja moderne socijaldemokracije. U svijetu. 

   Tu su i teme obrazovanja, pa je kao drugu svoju poruku Hillary Clinton odaslala tezu da je visoko školstvo nedovoljno dostupno i preskupo, a bez više obrazovne strukture svako društvo ekonomski pada. »Ljudi se muče. Želim se boriti za ljude kako se ne bi samo borili za opstanak, nego krenuli naprijed i tamo ostali«, kazala je Clinton. 

   I treća stvar koju već spominje, mada se radi tek o predkampanji, jest i rješavanje političke nefunkcionalnosti u Washingtonu s obzirom na to da je sustav trom i nedovoljno efikasan te je svrha samom sebi. 

  Ako su dakle teme oporezivanja bogatih, dostupnosti školstva te reforma javne uprave glavne teme u jednoj Americi ili Francuskoj, osnovno je pitanje – zašto nisu i u Hrvatskoj? 

   Nažalost, ova socijaldemokratska vlada propustila je na tom planu išta učiniti. Ministar financija koji je predlagao uvođenje poreza na imovinu i ekstraprofite, Slavko Linić, protjeran je iz Vlade. Iako je s premijerom Milanovićem završio u nesmiljenom sukobu oko kadrova i ovlasti na slučaju Šegon, temelj njihova neslaganja zapravo je ipak bila koncepcijska razlika u stavu da SDP-ova vlast mora posve eksplicitno i deklarativno pokazati da je lijeva tako da će uvesti poreze na nekretnine, dobit te najviše plaće i kazniti najbogatije. Kupujući mir s koalicijskim partnerom iz HNS-a, Milanović je međutim na kraju izabrao opciju suprotnu Liniću – odmah nakon što je Linić otišao upravo su više plaće porezno rasterećene (s opravdanjem da se tako štiti srednji sloj i jača potrošnja), a vlasnici nekretnina dobili uvjeravanja da neće biti dodatno porezno opterećeni ne samo do 2016. godine, kako je sugerirala Europska komisija, već vjerojatno ni 2017. ni idućih godina jer je Hrvatska imovinsko-pravno i katastarski toliko u kaosu da tri Anke Mrak-Taritaš to ne bi riješile bar jedno desetljeće... 

   Isto je i s obrazovanjem – studenti odnedavno i u Hrvatskoj plaćaju ispite koje prenose u iduću godinu, jer se navodno potiče izvrsnost, a doktorski studiji na javnim fakultetima koštaju koliko i prosječni obiteljski auto, pa je o dostupnosti zaista teško govoriti. 

   Na koncu – reforma javne uprave, bolna točka i rak rana ove Vlade, koja će morati sada na kraju mandata, pod izravnim pritiskom EK-a, spajati i ukidati državne agencije i zavode te pod hitno uštedjeti skoro dvije milijarde kuna. Ni reforme uprave nije bilo, a kako premijer Milanović kaže, neće je na neki bolan način ni biti. »Nisu to nikakve radikalne mjere, to je određeno usklađivanje u kojem, od prvog dana u teškim okolnostima naslijeđenog duga, vodimo politiku ravnoteže, racionalnu politiku. Tako da će sve biti javno za nekoliko dana, a ništa veliko tu ne očekujte«, upravo je izjavio jučer u Saboru govoreći o zahtjevima EK-a. 

  Naravno, postoji velika vjerojatnost da niti bilo koja druga vlast ne bi u mandatu 2011. – 2015. uspjela provesti tako velike i dubinske socijalno održive reforme, kao što su one o kojima govori Clinton ili Piketty. U sustav, uostalom, možeš unijeti samo onoliko promjena koliko ih sustav trpi, jer inače sve puca, ali ipak – sigurno je da se više moglo i da su se barem mogli pokušati slijediti svjetski trendovi kad su radnička prava i prava građana u javnim sustavima u pitanju. Makar to možda bilo i utopistički. Gola pragma u kojoj sustav vlastitom inercijom održava sam sebe baš se i nije pokazala spasonosnom za Hrvatsku.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.