Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
12. prosinca 2019.
Uvodnik Tihane Tomičić

TIHANA TOMIČIĆ Kome treba Bleiburg?

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 9. ožujak 2019. u 12:41 2019-03-09T12:41:00+01:00

Sada kad se Plenković javno odrekao svog radikalnog desnog krila, zaista više nema baš nikakvog razloga da se podilazi najretrogradnijem dijelu desne populacije. Europa to ne dozvoljava, Hrvatskoj to više nije potrebno

Bila sam triput na Bleiburgu, naravno kao novinarka reporterka. Bilo je to negdje početkom i sredinom 90-ih godina, kad se stradanje civila na tom mjestu tek počelo obilježavati. A sjećanja su ista kao kad danas gledamo recentne fotografije s tog mjesta: nelagoda, crne zastave, crne uniforme, ljudi s čudnim obilježjima i čudnim porukama. Povratak u vremena koja su davno prošla, i koja nitko normalan u Europi više ne želi obnoviti.

Tada sam se kao novinarka intenzivno bavila temom Bleiburga, kao prava štreberica odsjedila dane u sveučilišnoj biblioteci, jer bilo je to prije Googla i površnog uvida s Wikipedije. Naravno da su na Bleiburgu i na križnom putu nakon Drugog svjetskog rata stradavali i civili, a ne samo zarobljenici poražene vojske koje su Britanci tada bili predali Titovoj antifašističkoj vojsci, i da svaki civil zaslužuje pijetet. Ali, s tim iskustvom koje sam tada na Bleiburgu stekla, osobno se uvjerivši kakve se ondje poruke šalju, a još više kakav je politički folklor poželjan za sudjelovanje na toj manifestaciji, sve ove godine mogla sam se pitati samo jedno: kako je moguće da je hrvatska država uopće ikada bila službeni pokrovitelj toga događaja?

Ustaški nostalgičari i njihovi potpuno neosviješteni nasljednici okupljali su se tih godina na toj ledini, gdje majsko sunce grije, ali gdje se veliča zlo i ideologija koju je čovječanstvo kao ultimativnu pobjedu 1945. godine svojim humanizmom poslalo gdje joj je i mjesto, u mračnu, gotovo pa srednjovjekovnu povijest. Civilne žrtve koje se ondje također obilježavaju i koje uostalom jesu razlog zašto je i hrvatska država ikad bila pokrovitelj takvoga skupa, nažalost, oduvijek su bile samo alibi za okupljanje, kako se to nekada govorilo, »reakcionarnih snaga« na tom mjestu.

Zato apsolutno nikoga tko je dio Europske unije, pa tako ni Hrvatsku, ne mora čuditi da je Katolička crkva u Koruškoj odbila molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem komemorativne mise na Bleiburgu. Austrijska država zabranila je već ranije, kako je poznato, i koncert Marka Perkovića Thompsona na svom tlu, još prije pune dvije godine.

Iako se mora priznati da je crnokošuljaški folklor s godinama na tom mjestu bio sve manje izražen, a da su Hrvatsku, primjerice prošle godine, službeno predstavljali čak i predsjednik Sabora i ostali visoki državni dužnosnici, ipak je to i danas okupljalište ljudi poput Željka Glasnovića, Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića ili Hrvoja Zekanovića, te pripadnika desne HDZ-ove struje poput Milijana Vase Brkića, koji je i prošle godine bio tamo, a u međuvremenu je u Plenkovićevu HDZ-u izgubio gotovo svaki utjecaj i s pravom marginaliziran nakon svih obavještajnih afera u kojima je sudjelovao on, ili njegovi prijatelji i kumovi.

Europa ne dopušta nikakvu manifestaciju šovinističkih, a kamoli fašističkih simbola ili poruka, a sramota je Hrvatske i njezinih vlasti samo što ih itko uopće na to mora i upozoravati ili im slati packe u vidu ovakvih zabrana. Uostalom, Jandroković i ostali tamo su bili samo kako bi zadovoljavali mir u kući unutar HDZ-a, a sada kad se Plenković javno odrekao svog radikalnog desnog krila, zaista više nema baš nikakvog razloga da se podilazi najretrogradnijem dijelu desne populacije. Europa to ne dozvoljava, Hrvatskoj to više nije potrebno. Napokon.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.