Govor kojim je Kolinda Grabar-Kitarović krenula u borbu za drugi mandat na Pantovčaku bio je velikim dijelom populistički, dobrim dijelom patetičan, a donio je u vrlo malom dijelu išta novoga.

U borbi sa Zoranom Milanovićem i Miroslavom Škorom, te ostalim protukandidatima, od kojih većina nude promjene u shvaćanju funkcije šefa države, ona ulazi s nastavkom svoje već prepoznatljive politike, potpuno u duhu konzervativne demokršćanske stranke čiji je kandidat: obitelj, identitet, suverenizam, branitelji, dijaspora, Hrvati u BiH - to su njezini fokusi.

Govor s kojim kreće u novu kampanju, u tom smislu, bio je pravi predizborni govor. Iako je govorila i o nekim državničkim funkcijama kao što su sigurnost ili međunarodni odnosi, obratila se u prvom redu upravo svojim sigurnim biračima.

Mada je na desnom polu u međuvremenu dobila snažnog protukandidata Škoru, čini se da upravo desničarskim mainstreamom planira vratiti svoje odlutale birače.

Tuđmanovo političko nasljeđe, pomirba, izjednačavanje svih totalitarizama, to je sve melem za uši prosječnog birača desnice, onog razočaranog HDZ-ovca koji je na čudu kako da se opredijeli između toliko ponude u tom spektru, između svih tih Esih, Hasanbegovića, Zekanovića, Tomašića, Brkića, Kovača, Bujaneca i Penava.

Desni birač danas je zbunjen, a Grabar-Kitarović ga ovim govorom pokušava vratiti u srž, na ispravni kolosijek, bez iskakanja i eskapada, gdje se jasno zna da se Vučiću u Srbiji ne podilazi, a Tita ne prihvaća niti vraća u stari ured.

Nikakve Škorine ideje o povećavanju ovlasti predsjednika i promjenama Ustava, a niti Milanovićeve o tome da se izravni izbor šefa države ukine, tu ne prolaze. Grabar-Kitarović čak želi i potpuno isti položaj i ovlasti kao i dosad.

Ona igra na kartu povećavanja vidljivosti Hrvatske, to jest sebe, na svjetskoj sceni. A budimo realni, biti globalno vidljiv i prepoznatljiv - nije malo, i to HDZ-ovi birači sigurno cijene.

Ima i ponešto drčnosti, možda i dešpeta u tom istupu: dok SDP i Zoran Milanović u ove izbore idu »rame uz rame«, Grabar-Kitarović poručuje da je s građanima »licem u lice«.

To nije loša poruka, i govori da kandidatkinja Grabar-Kitarović ima hrabrosti za dijalog, da se ne boji polemike i da sve gleda ravno u oči. Barem deklarativno, jer od sučeljavanja zasad bježi.

No, nažalost, koliko god se borila protiv toga, u govoru ima i dosta kompleksa - spominjanje »male zemlje« jest također odgovor Milanoviću, koji tu mantru o maloj Hrvatskoj u velikom svijetu često ponavlja kao našu realnost.

Ili, odmicanje od »regiona« - sve to zapravo jest stanovito opravdavanje hrvatske pozicije. A Hrvatska se ne mora nikome opravdavati što nije Amerika, vječna zamjenska domovina Grabar-Kitarović.

Objavom svoje kandidature i ovim obraćanjem aktualna je predsjednica zaigrala na sigurnu kartu. Ziheraški i štreberski, i jednosmjerno, bez pitanja novinara, najavila je kompletnu politiku kontinuiteta, praktički bez ijednog novog momenta u svom programu, osim možda naznaka o ekonomskim pitanjima, gdje je najavila veće plaće i prosječna primanja od tisuću eura.

To je možda jednako nerealno kao i nekadašnje parole i uzvici o Hrvatskoj »kao jednoj od najprosperitetnijih zemalja svijeta«, od kojih se i nakon pet godina oporavljamo, ali teško da nije dogovoreno s HDZ-om i Plenkovićem.

Za očekivati je uskoro, možda, daljnje rasterećenje plaća i poreznog presinga na građane i poduzetnike, a to je karta na koju bi HDZ u ovoj kampanji mogao zaigrati, znajući da sva mudrost dolazi iz - novčanika. Tada su ognjišta, obitelji, identiteti i Tuđmani nebitni.

To je alat koji njeni izazivači Milanović i Škoro u svojim rukama nemaju, jer trenutno nisu u poziciji moći. A HDZ-u, koji će početi voditi dvije kampanje simultano - predsjedničku i parlamentarnu što odmah potom slijedi - to je najbolji izborni program.