Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. prosinca 2019.
Tipična hrvatska priča

kolumna KOMENTAR TIHANE TOMIČIĆ Đikić i »društvo mrtvih pjesnika«

snimio Davor Puklavec
snimio Davor Puklavec
Autor:
Objavljeno: 26. travanj 2019. u 16:49 2019-04-26T16:49:05+02:00

Nažalost, Hrvatska je zemlja u kojoj se ljudi više bave lovom na vještice nego što priznaju znanstvene uspjehe u lovu na maligne stanice. Tu Bog bira članove akademije, prstom upire što je poželjno čitati, a znanstvenike se proskribira jer, valjda, ako dovoljno moliš, ionako od raka nećeš ni umrijeti.

Kakva tipična hrvatska priča! Poznati hrvatski znanstvenik Ivan Đikić izabran je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, jedne od najstarijih i najprestižnijih znanstvenih institucija u SAD-u. Među njezinim članovima je više od 250 dobitnika Nobelove i Pulitzerove nagrade, a Đikićevo ime na tom popisu nije podrška samo njemu i njegovoj borbi protiv karcinoma, nego, realno – i Hrvatskoj.

A ta ista Hrvatska, odnosno njezina najdičnija ustanova, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, izglasala je 2010. godine da Đikić ne zaslužuje biti njenim članom, mada je on i tada, prije gotovo 10 godina, u znanstvenim krugovima bio ono isto što je i danas – genijalac, čovjek ispred vremena, ne samo etablirani znanstvenik nego i humanist, čovjek čije izjave su uvijek umjerene i razumne. On za HAZU nije bio dovoljno dobar, čak ni samo kao dopisni član, kao što to par godina ranije nije bio ni Miroslav Radman, koji je tada također već bio članom Francuske akademije znanosti i umjetnosti.

Za članstvo u Američkoj akademiji ove godine bilo je nominirano više od 1.300 znanstvenika, književnika, umjetnika i zaslužnih javnih osoba, a izabrano je njih 200. Ivan Đikić jedan je od 42 stranca koji su postali novi članovi ove prestižne institucije. No, to što je Đikić jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu, čini se da u Hrvatskoj nikoga osobito ne impresionira. Kakav otužni mentalitet primitivnog sela, u kojem se sve može podnijeti, samo tuđi uspjeh ne. Čak ni kad je globalan. »Društvo mrtvih pjesnika«, HAZU, kao vjerojatno najstatičnija ustanova u Hrvatskoj, uz možda Crkvu (ali čak i ona ima svoju stanovitu dinamiku u posljednje vrijeme, uz pedofilske i financijske afere), nije našla za shodno da im se pridruži jedan takav istaknuti čovjek kao što je Ivan Đikić.

»Laknulo mi je«, rekao je 2010. Đikić kad su ga odbili podržati, te ocijenio, s punim pravom, da je HAZU »pritajena i neaktivna akademija bez javno prezentiranih kvalitetnih programa i prepoznatih rezultata, koja izgleda prihvaća samo poslušne i povezane s moćnim lobijima, dok se kvaliteta i međunarodna prepoznatljivost stručnjaka jednostavno ignorira. A to je svakako deprimirajuće za mlade znanstvenike«. Teško može postojati bolji opis nacionalne akademije od ovoga.

No, čemu se čuditi? U Hrvatskoj svećenici s oltara poručuju kako je Harry Potter zlo i »globalni dugoročni projekt usmjeren na promjenu kulture«. Wtf, rekli bi nevjernici koji čitaju Pottera. Hrvatska je i država u kojoj se jedna radiostanica morala ispričati slušateljima što je na Uskrs pustila pjesmu Parnog valjka »Nedjelja, prokleta nedjelja« koja, usput rečeno, postoji 30 godina i nikad nikome nije smetala.

Nažalost, Hrvatska je zemlja u kojoj se ljudi više bave lovom na vještice nego što priznaju znanstvene uspjehe u lovu na maligne stanice. Tu Bog bira članove akademije, prstom upire što je poželjno čitati, a znanstvenike se proskribira jer, valjda, ako dovoljno moliš, ionako od raka nećeš ni umrijeti.

Nazadnjačka džamahirija.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.