Zaustavi se, autobuse, pita bi te nešto – samo je jedna od »fora« koje kruže društvenim mrežama nakon što je kontroverzni Thompson završio najprije u autobusu na dočeku naših nogometaša, a potom i na pozornici na Trgu bana Jelačića. Pola nacije zgroženo je što se uspjeh Vatrenih ukaljao pojavom Thompsona u tako svetom času kao što je bio doček srebrnih, koji je inače prošao bez ijednog drugog incidenta, bez ustaških obilježja, bez ikakvog nacionalizma ili ksenofobije, u općem veselju i jedinstvu. A samo dva dana ranije, sve je bilo drugačije – Vatreni su bili sveti. Sada su već u blatu.

No, licemjerno je s naknadnom pameću čuditi se pojavi Thompsona u blizini nogometaša. Odjednom je jako čudno da ga izbornik Zlatko Dalić brani, nazivajući njegove pjesme hrvatskim himnama, a da nogometaši žele čuti »Lijepa li si« i »Geni kameni« na svojoj fešti. Čemu se čudimo? Pa znali smo da će biti tako.

Ovo je jedan politički vrlo nekorektan tekst, no sve predrasude koje i inače imamo, pokazale su se nakon dočeka točnima: da, Dalić je iz Livna, Livno sluša Thompsona. Da, nogometaši su najbolji na svijetu, ali vole Grdovića i Thompsona, on je njihov kralj. Da, suđenje Luki Modriću još nije dovršeno i koliko god svet sada bio, on će vrlo uskoro na sudu morati ponovo odgovoriti: »Ne sjećam se.« Da, Ivo Sanader je bio na tribinama u Moskvi živ i zdrav i, da, već nakon dva dana uspio je ponovo odgoditi svoje suđenje. Da, predsjednica Republike je jedna prostodušna, srčana žena s Grobnika i da nije šefica države, da nije imala tu ambiciju da sebi kroz politiku dokaže da je najbolja, bila bi samo obična žena koja bi u svom rodnom kraju išla na Festival palente kumpirice i tamo se veselila uz lokalni bend, kao što se u Moskvi iskreno i ljudski veselila uspjesima Hrvatske.

Doček nogometaša, koji je po mnogo čemu bio prekrasno, nezaboravno iskustvo, dokaz je da se Hrvatska može ujediniti, da nije ishlapio onaj duh iz Domovinskog rata kad se sve razlike među nama zaboravljaju i brišu, i kad svi u jednoj maloj zemlji dišu za istu stvar, ipak je na kraju samo naše ogledalo. Zar smo zaista mislili da su naše stare podjele ili predrasude preko noći nestale?

Potpuno je licemjerno stoga danas, samo 72 sata od osvajanja srebrne medalje u Moskvi i opće euforije prema Vatrenima, odjednom se zgražati nad ponašanjem predsjednice Republike ili nad činjenicom da je izbornik Dalić zajedno s nogometašima želio vidjeti baš Thompsona pored sebe. To je Hrvatska, to je prevladavajući mentalitet, to je ono što smo u nedjelju slavili, kao da smo bili u nesvjestici. To je Hrvatska koja bira HDZ i koja je u 27 godina samo dvaput urbanoj ljevici dala priliku da vodi zemlju. To je politika kojom će Kolinda Grabar Kitarović, sada gotovo bez ikakve sumnje, dobiti još jedan mandat na čelu Hrvatske, i od HDZ-a, a potom i od građana, ostvarujući pritom svoje osobne političke ciljeve.

To smo mi, naše podjele, naše pretjerane euforije, naše preuveličano jedinstvo, naše mržnje i preziri. Geni kameni.