Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
19. studenoga 2018.
Komentar Tihane Tomičić

Komentar Doživotna je minimum minimuma

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 23. studeni 2017. u 18:43 2017-11-23T18:43:05+01:00

Umjesto da donese mir u duše ratom umorenih ljudi BiH, ona će biti izvor novih nestabilnosti. Jer taj balkanski perpetuum mobile nikad ne prestaje.

Pravda nije ni brza ni dostupna, a ni zadovoljena, ali nepravomoćna presuda Ratku Mladiću ipak je barem djelomična satisfakcija za obitelji žrtava Srebrenice i BiH, pa i cjelokupnu javnost u krajevima koji su bili poharani Mladićevom JNA i agresijom koja je bila planirana i vođena iz Beograda. Doživotni zatvor najmanje je što je mogao dobiti nakon što je bio na čelu najgoreg zločina nakon Drugog svjetskog rata i genocida koji Europa ne može nijekati sve i da hoće, jer uostalom i njihove su vlade padale zbog Srebrenice i pokolja u Bosni.

Ovo je peta presuda koja masakr u Srebrenici kvalificira kao čin genocida, i Europa si donekle uspijeva oprati lice ovakvim presudama. No, prije tog strašnog pokolja civila slične su se situacije odvile i u Hrvatskoj. Sjećamo ih se, živo i mračno, kad pomislimo ne samo na Škabrnju nego i Vukovar, sve od balvan revolucije i prvih sukoba, do jedinoga što je Hrvatska mogla poduzimati u međuvremenu, poput suđenja istom tom Mladiću u odsutnosti kad je osuđen na 20 godina. Nažalost, zločini pod njegovim zapovijedanjem u Hrvatskoj nisu obuhvaćeni ovom presudom i zato su u pravu današnji hrvatski ministri koji traže da DORH reagira i pokrene postupke koji se tiču terora nad civilnim stanovništvom i u Hrvatskoj tada. Nikad nije kasno, ispravno poručuje hrvatski ministar branitelja.

Ali, nažalost, dok su se razmjeri zločinačkog i genocidnog pothvata koji se događao i u Hrvatskoj, osvijestili na kontinentu na kojem živimo trebalo je proći pet dugih godina i dogoditi se Srebrenica. I svejedno se u ovoj presudi uloga Beograda spominje tek na dva mjesta, a iz sudioništva u udruženom zločinačkom pothvatu otpali su Milošević, Stanišić, Simatović, Arkan i Šešelj. Govori se samo da je »Mladić bio u izravnom kontaktu s članovima vodstva Srbije i članovima glavnog stožera vojske Savezne Republike Jugoslavije kako bi osigurao da se zadovolje vojne potrebe VRS«, a u dijelu sažetka Mladićeve presude koji se odnosio na udruženi zločinački pothvat cilj kojega je bio višegodišnje teroriziranje stanovnika Sarajeva navodi se da je Mladić »osiguravao vojnu pomoć vojske Savezne Republike Jugoslavije tijekom opsade grada«. Svi mi dobro znamo da je Mladić bio najprije u lipnju 1991. u ime Beograda poslan u Knin, glavni grad i središte tzv. Krajine, kao zapovjednik 9. korpusa JNA, sa zadaćom da organizira pobunjene srpske snage u Hrvatskoj, da bi 9. svibnja 1992. preuzeo mjesto glavnog zapovjednika štaba Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu, a potom i zapovjednika Vrhovnog štaba VRS-a (de facto zapovjednika Vojske RS). Mladić je, dakle, bio produžena ruka Beograda. A čini se da će nažalost još puno vode morati proteći Dunavom, da parafraziramo hrvatsku predsjednicu, dok se sva odgovornost Beograda i posebno Banja Luke prizna i u vlastitom dvorištu.

Nažalost, koliko god ova presuda simbolički bila važna, zato je veći problem što Mladićeva ostavština i dalje živi politički. A to smo vidjeli u jučerašnjim reakcijama srbijanskih radikala i ekstremista, kao i u riječima Milorada Dodika u Republici Srpskoj koji mrtvo-hladno tvrdi da je presuda novi dokaz da BiH ne može opstati »pa se sada valja boriti za RS i njenu državnost«.

Umjesto da donese mir u duše ratom umorenih ljudi BiH, ona će biti izvor novih nestabilnosti. Jer taj balkanski perpetuum mobile nikad ne prestaje. Barem ne dok se ne donese barem jedna sveobuhvatna i neoboriva presuda o karakteru agresije na Hrvatsku i BiH. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka