Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
19. studenoga 2018.
Komentar Tihane Tomičić

kolumna Dani sreće

Snimio Marko GRACIN
Snimio Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 13. srpanj 2018. u 13:05 2018-07-13T13:05:34+02:00

Radi se o tome da je nacija već godinama toliko demoralizirana svim oko sebe, što živimo u državi za koju smo pokopali sve nade da će ikad u njoj biti bolje, što više ne vjerujemo ni u kakve institucije, ni Vladu, ni u predsjednicu, ni u sve političare, ni u škole, ni u bolnice, ni u sudove, ni u stranke, ni u lidere, ni u mlade, ni u stare, ni u sebe, pa onda čeznutljivo čekamo dan u kojemu će Hrvatska bar u nečemu biti prva ili najbolja

Nemamo stadion, ali imamo srce – odgovorio je izbornik Zlatko Dalić svjetskim novinarima jučer kad je upitan što je glavni pokretač neopisivo snažne hrvatske reprezentacije. E pa, imat ćete i stadion!

Tako je barem jučer obećao premijer Andrej Plenković, koji je ipak uspio dokazati da nije anemičan jer je čak i njega, kao i sve nas, obuhvatila kompletna nogometna euforija.

Je li činjenica da se državnim novcem neće obnavljati Dinamov stadion u Zagrebu, nego će se graditi novi, zapravo Plenkovićeva poruka Zdravku Mamiću »u egzilu« da Dinamo nije taj koji će posisati sav hrvatski nogometni novac i da je to svojevrsno odricanje od starog HNS-a kojega je kontrolirao današnji osuđenik iz Međugorja, možda je i manje važno.

Poruka je jasna, i ispravna: previše smo snažna nogometna sila da naši reprezentativci ne bi imali svoj stadion za treninge i utakmice. Nikome u ovoj državi, čak ni sada kad smo u finalu, a kamoli ako postanemo svjetski šampioni, neće smetati da »Zdravko nađe taj novac« i potroši kune za gradnju hrama nogometa, u kojemu će nacija među ostalim moći i pojedinačno odavati čast i slavu Mandžukiću, Perišiću, Modriću i ostalima koji su nas ovih dana doveli do delirija.

Nije u pitanju samo nogomet, razumije se. Reprezentativci Hrvatske vratili su vjeru građana Hrvatske u sebe. Zato su ovi rezultati toliko bitni. To nije samo kockasta zastava, šahovnica, poklič, energija, veselje.

Radi se o tome da je nacija već godinama toliko demoralizirana svim oko sebe, što živimo u državi za koju smo pokopali sve nade da će ikad u njoj biti bolje, što više ne vjerujemo ni u kakve institucije, ni Vladu, ni u predsjednicu, ni u sve političare, ni u škole, ni u bolnice, ni u sudove, ni u stranke, ni u lidere, ni u mlade, ni u stare, ni u sebe, pa onda čeznutljivo čekamo dan u kojemu će Hrvatska bar u nečemu biti prva ili najbolja.

Konačno želimo da nam ta »slučajna država«, u kojoj 93 posto građana želi otići van, bar u nečemu bude na čast. I evo je – jest! Odjednom smo najbolji, i neka smo.

A političari, oni neka uče od nogometaša. Ne samo da su ostavili dušu na terenu, nego neka poslušaju opet Zlatka Dalića kada ukazuje: »Biti ponizan, raditi najbolje što znaš, nikoga se ne bojati, donositi odluke, to je recept za uspjeh«. Na kraju, upravo oni, nogometaši za koje inače mislimo da su možda oholi jer zarađuju desetke milijuna eura, sada nas, i njih (političare) uče poniznosti.

I pokazuje se da su doista u ovo prvenstvo ušli ponizno i zato su toliko i uspješni, jer iako su najbolji, dali su srce i tijelo, zadnji atom snage, ambiciju usmjerili u efekt umjesto u bahatost, pokazali što je tim i zajedništvo, i krvavo odradili dolazak do finala. Takvi, ponizni, a snažni, doista mogu na kraju i trijumfirati.

Neće Francuzi onda sredinom srpnja obilježavati samo pad Bastilje, dan kasnije zauvijek bi mogli obilježavati i dan kad ih je pobijedila mala, ali snažna Hrvatska.

I imamo pritom pravo i na ovo ludilo koje nas je sve obuhvatilo. Toliko dugo nismo bili najbolji ni u čemu, da sada imamo pravo letjeti do neba kad to napokon jesmo. Imaju pravo svi koji kažu, pa i oni portali koji su odlučili da do utorka neće pisati niti riječ o hrvatskim problemima: ovo su dani sreće.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka