Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 1
Sutra: 27° 27° 1
19. rujna 2018.
'Ladovina Ladislava Tomičića

kolumna Upitnici nad 2017. godinom

Upitnici nad 2017. godinom
Upitnici nad 2017. godinom
Autor:
Objavljeno: 1. siječanj 2017. u 9:51 2017-01-01T09:51:00+01:00

Do kad će se pred prostorijama srpskih udruženja okupljati divljaci koji pozivaju na linč i kad će već jednom krepati Jugoslavija u njihovim opsjednutim glavama? Kad ćemo, napokon, dobiti slobodu da možemo reći što mislimo, a da to ne bude popraćeno psovkama i prijetnjama? Kad će nam prestati govoriti o slobodi koju su nam navodno donijeli, mašući u isto vrijeme pesnicom pred našim nosom?

Godinu na čijem početku su politički manipulatori zazivali reforme, štednju i rezove, ispraćamo, evo, raspravom trebamo li kupovati borbene avione. Ranije smo već kupili haubice, helikoptere i predvidjeli povećan proračun za vojsku. Susjedi su također nabavili avione i višecijevne raketne bacače. Za što se to spremamo? Hoće li to biti rata ili je u pitanju tek stara dobra utrka u naoružanju; utrka dvije države u čijim gradovima sve više ljudi doslovno gladuje?

Jesu li to te reforme, koje će popraviti životni standard i učiniti našu svakodnevicu podnošljivijom? Hoće li stanje državne blagajne, a posljedično i kvalitetu naših života, podići otkup INA-e, koji nam je premijer Plenković najavio o Božiću, kao da se radi o kakvom poklonu? Koliko će nas to koštati i kako ćemo platiti? Jesu li politički manipulatori o tome govorili kad su početkom godine obećavali bolji život za sve hrvatske građane?

I dok o Božiću obećavaju sanaciju jedne pljačke, našim novcem – razumije se, usput u excel tablice unose državnu imovinu koju će uskoro prodati. Hoćemo li nešto od toga što prodajemo za koju godinu ponovo otkupiti, za dvostruku cijenu? Tko će i koliko sutra na nama zaraditi, dok mi budemo zanijeti raspravom poput ove koju vodimo o jednoj sramotnoj spomen ploči u Jasenovcu.

Do kad ćemo voditi takve rasprave? Koliko je ustaštva dovoljno da bi se jednom reklo dosta, tko će biti taj koji će zaustaviti podivljale nacionaliste i mogu li oni uopće biti zaustavljeni u zemlji u kojoj je ekstremni nacionalizam nešto što se podrazumijeva kao dobro jutro i dobar dan?

Do kad će se pred prostorijama srpskih udruženja okupljati divljaci koji pozivaju na linč i kad će već jednom krepati Jugoslavija u njihovim opsjednutim glavama? Kad ćemo, napokon, dobiti slobodu da možemo reći što mislimo, a da to ne bude popraćeno psovkama i prijetnjama? Kad će nam prestati govoriti o slobodi koju su nam navodno donijeli, mašući u isto vrijeme pesnicom pred našim nosom?

Takva sloboda nam ne treba, jer to nije sloboda, nego maltretiranje. Kad ćemo u ovoj zemlji vrhovnim autoritetom prestati smatrati takozvane predstavnike braniteljske populacije, ljude s pet minuta škole i velikim odmorom, koji svaku raspravu završavaju pitanje: Gdje si bio '91? Sutra je 2017. godina. Hoćemo li sutra dobiti šansu živjeti kao da je 2017., a ne 1993. godina.

Ili ćemo nastaviti po starom, dok se, uslijed općeg razočarenja svim i svačim, vlasti ne dočepa netko od ovih mesijanskih likova koji bauljaju političkom scenom i nemaju pojma kud bi sa sobom, a kamoli s državom? Čini vam se da aludiramo na Pernara? A zašto vam na pamet nije pao Petrov? Doduše, čovjek teško može povjerovati da bi takvi politički avanturisti bili gori od ovog što imamo danas. Ipak, iskustvo nas je naučilo da uvijek može gore.

Događaji koji se pletu u konac godine ne daju puno prostora za vjerovati da iduća može biti bolja, ali svejedno ćemo je večeras čekati kao da nešto obećava. Tragično je što za to »bolje« treba tako malo, samo malo političke volje. Volje kakvu je imao Ivo Sanader kad je u mišju rupu potjerao sve koji su širili mržnju. (Za Andreja Plenkovića ploča u Jasenovcu na kojoj piše »Za dom spremni« delikatno je pitanje, dok za Sanadera, jednog od njegovih prethodnika na mjestu šefa HDZ-a i premijera države nije bilo delikatno ukloniti spomen ploču ustaškom zločincu Juri Francetiću u Slunju.)

Jer, osim malo više novca u prosječno dubokom džepu, ovom društvu najviše fali spokoj, a spokoja neće biti sve dok otvoreni pozivi na mržnju i linč prolaze nekažnjeno, sve dok netko živi u strahu zbog svoje nacionalnosti, imena, boje kože. Ti što na mržnju pozivaju svakoga dana prstom pokazuju na drugog čovjeka, pjeneći oko usta – eno ga Jugoslaven. Ti što nastoje proizvesti strah u svakom drugom čovjeku vide udbaša, komunjaru i pritom se žale da su oni ugroženi i da je ugrožena Hrvatska.

A kad su to komunjare u neovisnoj Hrvatskoj držale miting s pozivima na linč? Kad su se zadnji put okupile komunjare da prijete ljudima zbog »pogrešne« nacionalnosti ili čega drugog. Premijer Andrej Plenković i na svojoj koži mogao bi osjetiti tu mržnju, jer i on je »udbaš« i »komunjara«.

Međutim, čini se da se njemu upućene pogrde odbijaju o oplatu državnoga BMW-a. On nije prisiljen suočavati se sa prijetećim pogledima na ulici. Ali zato neki drugi ljudi jesu. Neka pita svog kolegu Milorada Pupovca kako mu je proći kroz grad, kad ga u svakoj ulici nađe budala koja će opsovati i pljunuti za njim. Do kad će sve to trajati?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka