Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
'Ladovina Ladislava Tomičića

Sushi, Amnesty i troškovi sustava

Foto: REUTERS
Foto: REUTERS
Autor:
Objavljeno: 22. siječanj 2011. u 15:22 2011-01-22T15:22:06+01:00

Dok se oni bave problematikom sushija i Amnestyja, nas svakodnevno zaokuplja pitanje kako namiriti sve veće troškove sustava; troškove koji rastu i onda kad potrošač ne koristi uslugu

Voda kao visokokvarljiva namirnica zahtijeva visoke troškove održavanja sustava. Troškovi nastaju i kada potrošač ne koristi uslugu. Ovim riječima skoro poskupljenje vode obrazložili su u Hrvatskoj grupaciji vodovoda i kanalizacije. Otvarajući ovu prevažnu temu, naša novinarka Bojana Mrvoš Pavić čitatelje je informirala da je najavljeno poskupljenje posljedica »novih zakonskih rješenja, kojima se vodovodnim poduzećima nalaže odvajanje od ostalih komunalnih djelatnosti.« 

Hrvatska vlada koja predlaže zakonska rješenja što podrazumijevaju nova poskupljenja, kao i Sabor koji ih usvaja, također su visokokvarljiva roba i također zahtijevaju visoke troškove održavanja. Ove institucije od ostatka društva, međutim, ne treba izdvajati kao što je to potrebno učiniti s vodovodnim poduzećima u sklopu komunalnih djelatnosti. 

Ne treba, jer politička kasta toliko je izdvojena od ostatka društva da ih radnička i seljačka sitnež jedva još može zapaziti visoko gore u oblacima. Ako do koga od njih naš glas uspije doprijeti, odozgo ćemo neizostavno čuti arogantnu grmljavinu i nazrijeti prijeteće mahanje kažiprstom. 

Kako bi ovo ilustrirali, uzet ćemo dva primjera, jedan banalan i smiješan, a drugi zloslutan i prijeteći. Prvi primjer odnosi se na šefa oporbe Zorana Milanovića, koji je minulog tjedna bio predmet čuđenja malenih pod zvijezdama. Duboko dolje gdje vijesti o poskupljenju osnovnih životnih potreba izazivaju glavobolju, nekolicina nikad zadovoljnih usudila se ocijeniti degutantnim što se predsjednik najveće oporbene stranke biračima obraća ustima punim sushija i komada janjećeg filea iz voka. Nije im bila dovoljna njegova poruka da se nema potrebu nikom svidjeti, da samo želi odgovorno upravljati zemljom. 

– Kritiziraju me oni koji su pojeli dva vagona sushija, a ne dvije porcije kao ja, poručio nam je Milanović. Njemu, čini se, naprosto nije jasno da sushi dole ne poslužuju, da ga još uvijek nema u dostupnim nam restauracijama i trgovinama mješovitom robom. Jasno, nije šef oporbe kriv jer se dole loše živi i jer njegov prosječan birač ne može dovesti kući kuhare iz Takenoka da ga pogoste sirovom ribom. On bi samo malo odgovorno upravljao zemljom i najbolje će biti da ga do kraja godine ostavimo na miru, pa da ga onda na izborima izaberemo za novog premijera. A zašto bi izabrali baš njega? Zato jer nam se ne želi svidjeti? Zato jer zna da uz sirovu ribu ide bijelo vino? Boga pitaj! 

Drugi primjer tiče se, pak, Vladimira Šeksa i njegovog prijetećeg kažiprsta kojim maše sa svog izdvojenog visokog položaja. Organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International, u čijem radu je Šeks koncem osamdesetih i sam sudjelovao, izvijestila je kako im se čini da bi skuti Šeksove božanski bijele odežde mogli biti umrljani blatom, točnije krvlju srpskih civila iz Osijeka i istočne Slavonije. Kako mi odozdo Šeksa dobro ne vidimo, mnogi su povikali: »Možda je stvarno prljav, valjalo bi to istražiti«. Nije mu se to niti najmanje svidjelo, jer što mi dolje imamo razmišljati o njemu gore! 

– Na djelu je specijalni udruženi zlotvorni pothvat, jer su na istim valnim dužinama vojna tužiteljstva i sudovi bivše JNA, špijunska agenturna mreža Save Štrpca, agenta jugoslavenskih i još nekih drugih stranih službi te dijela medijske klike iz Hrvatske, zgromio je odozgo Šeks sve koji su se usudili raspravljati i komentirati navode ugledne međunarodne organizacije. 

Zanesen u ljutnji, on odozgo kao da ne vidi da mi dole s tim uglavnom nemamo ništa. Niti smo u ratu bili šefovi Kriznog stožera istočne Slavonije i Baranje, niti smo drugovali s osuđenim ratnim zločincem Branimirom Glavašem, niti smo ubijali nevine ljude, niti poznajemo Savu Štrpca, niti su nam jugoslavenske i još neke druge službe dale suradničke nadimke tipa Gavran, Jastreb ili Sova, niti nas, na koncu, prozivaju međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava. O tome tko je što znao i tko je kome naređivao neka razmišljaju, ako se usude razmišljati, organi pravne države. Nema se Šeks što obračunavati s nama dole. Eno mu Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, eno mu Europske unije i američkog veleposlanika, pa neka s njima gleda što da se radi. Iako svake četiri godine upriličimo predstavu koja ima dokazati da čvrsta veza među nama ipak postoji, udaljenost između Šeksa i Milanovića s jedne i nas odozdo s druge strane tolika je da se jedva međusobno vidimo. Dok se oni bave problematikom sushija i Amnestyja, nas svakodnevno zaokuplja pitanje kako namiriti sve veće troškove sustava; troškove koji rastu i onda kad potrošač ne koristi uslugu. Da se razumijemo, ovdje ne mislimo na vodovodni sustav.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka