Ide Velika Gospa, blagi dan svetkovine uznesenja blažene djevice Marije na nebo. Kud ćeš ljepše prilike da udariš na žene, pomislio je velečasni Ivica Raguž pa sjeo pred monitor i tastaturu. Nadošlo je Ragužu o ženama sve ono što crkvenim licima nadolazi već stoljećima, pa je udario kao maksim po diviziji, unaprijed se radujući što će njegova misao, garnirana fotografijom sa osobne Raguževe iskaznice, naći mjesta u novom Glasu Koncila. Glasilo je to koje ne poznaje cenzuru, barem kad su u pitanju stavovi iz srednjeg vijeka.

– Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom. Adamu je bilo žao njegove žene Eve, nije ju htio ostaviti samu u njezinu grijehu, nego joj je htio biti blizak, makar i u tom grješnom sažaljenju, napisao je Raguž. S istom lakoćom kojom je našao opravdanje za mutavog i povodljivog Adama, velečasni je odmah prešao na stvar i otkrio tajne o ženama koje zna svaki upućeniji posjetitelj sakristije. Žena – to je ona osoba koju valja svakog dana tući, a ukoliko i ne znate zašto je tučete, ona će sigurno znati. Nije velečasni Raguž to baš eksplicitno tako napisao. Nije on doktorsku titulu na cesti našao. On će to ljepše, umnije, otmjenije.

– Neposlušnost znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati »glavu« (Isus Krist, Crkva, muškarac) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan, bilježi Raguž, jedna pametna riječ mu drugu pametnu stiže i tko zna gdje bi se velečasni zaustavio da nije ograničenog prostora novinskog u Glasu Koncila.

Ipak, našlo se u kaptolskim novinama mjesta da autor, velečasni Ivica, upozna cijenjeno čitateljstvo sa biblijskim sindromima ženske neposlušnosti. Jedan je »Martin sindrom«, gdje je u pitanju neposlušnica aktivistkinja, koja nema smiraja, niti u muževljevom zagrljaju, niti u zagrljaju majke Crkve. Drugi je »Magdalenin sindrom«, a tu se pak radi o lijenoj ženi željnoj ugode i užitaka, koja pretjerano brine za sebe, dok On okolo hoda neopeglan, raščupan i prljav, kao da se nije ni oženio.

Unatoč pravedničkom gnjevu prema neposlušnim ženama, autora Raguža ipak razdire nedoumica: kako će njegova misao biti primljena u širokome puku, hoće li mu ne daj bože biti zamjereno ili će većinski katolička Hrvatska shvatiti kakav se đavo u neposlušnicama krije. Dakako, ovo što smo naveli izazvat će podsmijeh i žestoku kritiku kod muškaraca i žena koji su se udaljili od kršćanske vjere, napisao je Raguž. Drugim riječima, tko ne vjeruje velečasnom Martinu kad piše o, da prostite, ženama, taj je odavno poletio vragu u zagrljaj i za takvoga jedva da može biti spasa. Poslušnost je moć, a neposlušnost je nemoć, kliče hrabro velečasni Raguž, a njegove riječi će koliko sutra utopliti srca poslušnih vjernica, koje znaju što je i kakav je red u ophođenju sa mužem, Crkvom, velečasnim...

Avaj, Raguževa pisanija nije se najbolje primila na društvenim mrežama. Redom ga neposlušne žene i poneki nerazborit muškarac putem Facebooka i Twittera tjeraju u rodno, stidno mjesto, histeriziraju da Crkva u Hrvata nije izišla iz srednjeg vijeka, snebivaju se nad svjetlom Raguževe riječi kao nečastivi pred raspelom i tamjanom.

Već ta i takva reakcija na društvenim mrežama govori koliko su se žene u Hrvatskoj – Hrvatice, majke, katolkinje – odale sveopćoj neposlušnosti. Same one, budibogsnama, otkrivaju kakvog maha je uzela neposlušnost u Hrvatskoj. Velika će Gospa pa se i s tim problemom valja uhvatiti u koštac i ne da se velečasni Raguž, ne da se Glas Koncila, neće nama kapu krojiti neposlušnice, koje ne priznaju tko je od čijeg rebra nastao, nego traže jednakost i brisanje razlika. Potpisani autor mora priznati da je i sam u nekoliko nesretnih navrata imao posla sa neposlušnim ženama, koje ne pitaju kad idu, govore što ih je volja, oblače suknje u kojima se vide koljena i sve u svemu niti najmanje ne zaziru od nagovaranja na svakovrsne grijehe.

Tko je potpisani da bi se pravio boljim od Adama; pokleklo se pred neposlušnicama gotovo svaki put, a kako se trenutačno čini – opet će se pokleknuti. Kasno je, velečasni Ivica, prekasno je za nas koji smo već pokleli, a kasno je bogami i za njih koje su naučile tražiti jednakost i brisanje razlika. Nego, dragi velečasni, prođite se Glasa Koncila, nauk treba širiti na vjeronauku. Država vam je širom otvorila vrata škola, pa zašto to ne iskoristiti kako bog zapovijeda?