Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 24° 1
Sutra: 24° 24° 1
27. lipnja 2019.
'Ladovina

kolumna LADISLAV TOMIČIĆ Naše i vaše nasilje, naši i vaši zločini

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 24. ožujak 2019. u 11:00 2019-03-24T11:00:00+01:00

Za vrijeme antivučićevskih protesta u Srbiji, pred zgradom RTS-a, nakon intervencije policije nezadovoljni prosvjednici policajcima su počeli skandirati: ustaše, ustaše... Jedan od policajaca na to je uzrujano reagirao: »Oni meni viču da sam ustaša, a ja sam ratovao u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu«. Mnogo je u Srbiji takvih poput ovog policajca, koji su ratovali u Hrvatskoj, BiH te na Kosovu. Prilikom pobune Jedinice za specijalne operacije, zloglasnih Legijinih Crvenih beretki, generalu srpske vojske koji je otišao na pregovore u Legijinu vojnu jazbinu u Kuli jedan od pripadnika Jedinice zaprijetio je: »Generale, ne zajebavaj se, krvav sam do lakata«. I taj koji je to rekao ratovao je u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. U Srbiji se nalazi mnogo ruku okrvavljenih u ta tri povezana rata.

Pišemo ono što je dobro znano u svim zemljama s iskustvom ratova devedesetih, ono što je jasno svima koji su u stanju objektivno govoriti o tim ratovima: ratovi su inspirirani, vođeni, a dijelom i plaćeni (i) iz Srbije. Međutim, budući povjesničari, kako sada stvari stoje, naći će se u nedoumici, jer niti jedna presuda Haaškog suda do sada nije eksplicirala odgovornost Srbije za sudjelovanje u ratovima. Tu zadaću nije napisala niti presuda Radovanu Karadžiću. Takvim stanjem stvari, nitko nije niti može biti zadovoljan. Samo još dva suđenja pred Haaškim sudom mogu ispraviti ovu nepravdu i povijesnu laž: suđenje Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću, operativcima Miloševićeve Državne bezbednosti. Samo još dvije prilike ostale su da se utvrdi nepobitna krivnja Srbije za vođenje ratova devedesetih. Ukoliko te dvije prilike ne iskoristi, Haaški sud će najviše naštetiti samome sebi. O šteti za proces pomirenja također možemo govoriti, ali ne zaboravljajući da Haaška suđenja pomirenju nisu doprinijela, prije svega zbog državnih politika koje uporno, tvrdoglavo i nerazumno inzistiraju na laži da za zločine mogu biti odgovorni samo »njihovi«, nikako ne i »naši«.

Kad smo kod državnih politika, ostanimo za trenutak u Srbiji pa pogledajmo izjavu srbijanske premijerke Ane Brnabić povodom presude Karadžiću. Brnabić je rekla da ne treba žuriti sa izjašnjavanjem o presudi te prisnažila ovako: »Zanimljivo je kako su svi iz regije požurili davati nevjerojatne izjave. Trebamo pustiti da vidimo što će kazati svi ostali, a mi ćemo, naravno, reći svoje stajalište«. Zatim je dodala da dužnosnici iz regije daju »svakakve izjave«, ne mareći kakav će to trag ostaviti na odnose njihovih država sa Srbijom. Iz ove reakcije jasno je da će službena Srbija nastaviti slijediti laž koju tamošnje vlade prodaju već desetljećima, a prema kojima srbijanska politika nema gotovo nikakve veze s ratom, dok presude Haaškog suda otkrivaju tek u kojoj mjeri se svijet urotio protiv Srba i Srbije.

Ova politika duboko je štetna za srbijansko društvo i upravo zahvaljujući takvoj politici, srbijansko društvo danas bira između zla i gorega, između Vučića i jednako štetočinskih nacionalista, koji su u poziciji reći ono što Vučić zbog svojih europskih partnera ne smije. Građanska Srbija, koja je na trgovima prosvjedovala protiv Miloševićeve politike rata, bačena je u potpunosti na koljena. Za Srbiju to ne može biti dobar put u budućnost.

Hrvatska politika, s druge strane, nema nikakvo moralno pravo suditi srbijanskom državnom vrhu zbog odnosa prema Haaškom sudu i njegovim presudama. Nema, zato jer hrvatska državna politika u ovome nije puno bolja od srbijanske. Kad haaške presude ne idu na ruku dominantnom narativu o Hrvatskoj kao žrtvi i isključivo kao žrtvi, onda se s najviših pozicija hrvatske vlasti Haaški sud naziva nepravednim i političkim, a kad taj isti sud donosi presude protiv aktera velikosrpske politike devedesetih – onda su te presude dobre i trebale bi biti barem mala utjeha žrtvama.

Uzmimo za primjer izjave predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Nakon presude Karadžiću ona je rekla ovako: »Današnja odluka konačna je presuda jednom glavnih ideologa i izvršitelja velikosrpske politike, koja se nije ustručavala genocida i drugih najtežih međunarodnih zločina protiv Hrvata i Bošnjaka u cilju stvaranja tzv. Velike Srbije. Presuda ne može vratiti u život desetke tisuća žrtava i ublažiti bol njihovih obitelji i preživjelih, no mora poslužiti kao trajna opomena o pogubnosti te politike«.
Nakon presude Slobodanu Praljku i HB šestorki, pak, o Haaškom sudu ona je govorila u posve drugačijem tonu: »Nažalost, ocjenjujući njegovu praksu na samom kraju postojanja, nameće se zaključak kako je Haaški sud propustio ostvariti svoju ulogu donošenja pravde za žrtve zločina. Očito je upao u zamku pogrešnog tumačenja svoje zadaće te se postavio kao politički arbitar, a ne pravosudno tijelo, pri tome pokušavajući uspostaviti umjetnu ravnotežu krivnje«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka