Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. studenoga 2019.
'Ladovina

Komentar LADISLAV TOMIČIĆ Hrvatska je zemlja bezakonja

snimio Dino Stanin / PIXSELL
snimio Dino Stanin / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 13. listopad 2019. u 7:37 2019-10-13T07:37:03+02:00

Godinama je Latković gradio, bespravno - razumije se, i sve institucije koje bi bespravna gradnja morala zanimati znale su što se u uvali Vruja događa

Hrvatska je zemlja bezakonja! Ova teza vrlo je neugodna, ali nije teška za dokazati. Hrvatska je zemlja bezakonja i po tome se ne razlikuje od drugih država koje već cijelu vječnost prolaze kroz takozvanu tranziciju. Iako je već neko vrijeme članica Europske unije, iako će uskoro i predsjedati tom unijom, Hrvatska nije stigla tamo gdje bi je svaki njezin dobronamjeran stanovnik želio vidjeti. Hrvatska nije stigla u red onih država u kojima je nezamislivo ignorirati sudsku presudu, u kojima je nezamislivo osuđene zločince nazivati i smatrati herojima, u kojima, ukratko, pravo i pravda, zakoni i presude nisu (barem ne tako očigledno) mrtvo slovo na papiru. Tezu ćemo dokazati s dva primjera.

Između Omiša i Brela, točnije kod Piska, nalazi se uvala Vruja. Inženjer Ivan Tomaš o Vruji je napisao: »Nestvarne prirodne ljepote, bogate povijesti, puna mitova i legendi, Vruja je veliko bogatstvo našeg kraja, prirodni fenomen i legenda, božji dar. Dužnost je i zadaća svih nas, domaćih i gostiju, Breljana, Zadvarjana, Slimenjana, Omišana, da je zaštitimo i netaknutu u punoj surovoj ljepoti ostavimo budućim naraštajima...« Naravno, ta ljepota koja privlači pogled svakog putnika s Jadranske magistrale nije ostala nedirnuta. Da Vruja ne bude ono što je bila pobrinuo se poduzetni duh čovjeka koji se zove Stipe Latković.

Nakon što je u Hrvatskoj upaljeno svjetlo što razgoni socijalistički mrak, hrvatskim poduzetnicima osvijetljene su mnoge do tada netaknute prirodne ljepote pa je tako i Latković ugledao Vruju i svojim poduzetnim okom ocijenio da bi se na njoj moglo lijepo zaraditi. Uvalu o kojoj je do tada brinula Dalma, trgovačko poduzeće iz Splita, najprije je dobio Agrokor, a onda je završila u rukama splitskog poduzetnika, koji je za Vruju imao velike planove. Ti planovi podrazumijevali su bjesomučnu gradnju. Bespravnu, razumije se.

Godinama je Latković »ziđao« i gradio, bespravno - razumije se, i sve institucije koje bi bespravna gradnja morala zanimati znale su što se u uvali događa. S vremena na vrijeme novinari bi pisali o uništavanju Vruje, stanovnici Piska do današnjeg dana svakome koga to zanima pričaju što i kako Latković g(r)adi i zag(r)ađuje, javljaju se lokalni dužnosnici i tvrde da će mu oduzeti koncesiju koliko sutra, prekosutra, ali ne događa se apsolutno ništa. Latković je u uvali, koja je zaštićeni prostor u kategoriji rezervata prirodnog predjela, napravio luksuzni resort, a uspio je u posljednjih par godina probiti do Vruje i cestu, koja će bogatog namjernika dovesti do »rajske destinacije«.

»Latković gubi koncesiju za uvalu Vruja. Evo koji će se objekti rušiti«, vrištao je naslov iz rujna prošle godine s naslovnice jednog lokalnog portala, a privremeni pročelnik Upravnog odjela za turizam i pomorstvo Splitsko-dalmatinske županije Stipe Čogelja potvrdio je da će »koncesionari koji se nisu uskladili sa zakonom uskoro izgubiti koncesije«. Pogađate, ništa se nije dogodilo. Zato jer živimo u zemlji bezakonja.

Drugi primjer koji potvrđuje neugodnu tezu crno je brdo silikomanganske troske, koja je 2010. godine dovezena u selo Biljane Donje, koje se nalazi u Ravnim Kotarima kod Zadra. Selo je uglavnom nastanjeno stanovništvom srpske nacionalnosti, koje je pobjeglo pred vojno-redarstvenom akcijom Oluja. Idealno, dakle, da se u njega, nakon sanacije propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura, doveze više od 250 tisuća tona troske, tvrdi se - kancerogene. Godinama su mještani, uglavnom starci - povratnici, apelirali da se nešto učini, ali njihov kraj - nekad je, kažu, mirisao po breskvama - ostao je zagađen do današnjeg dana. Zagađena je voda, vjetar raznosi čestice troske i zagađuje zrak, ljudima su zagadili živote, brdo troske doslovno im je dovezeno u dvorišta. Kako je država pokušala riješiti taj problem? Brdo troske u Biljanima Donjim proglasila je, slušajte sad, rudnim blagom, vrijednim materijalom za gradnju.

Taman što je hrvatska administracija pomislila da je riješila problem crnog, otrovnog brda, koje se vidi i na satelitskim snimkama, ali ovaj slučaj dospio je do Europske komisije. Komisija je tužila Hrvatsku Sudu Europske unije, a taj sud donio je presudu u kojoj navodi da naša država nije poduzela sve mjere da se gospodarenje troskom provodi tako da se ne ugrožava zdravlje ljudi i šteti okolišu. Što se na koncu dogodilo s crnim brdom? Eno ga u Biljanima Donjim. Više nije rudno blago, ali još uvijek je u dvorištima ljudi koji su očito ocijenjeni kao trećerazredni građani ove države. Trećerazredne se u mirnodopskim uvjetima možda ne može ubiti brzo, metkom u potiljak, ali može kako može u zemlji bezakonja - sporo, trovanjem.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.