Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
19. studenoga 2018.
'Ladovina Ladislava Tomičića

kolumna Kosti Milana Levara čekaju novog ministra policije

Foto: Arhiv NL
Foto: Arhiv NL
Autor:
Objavljeno: 13. veljača 2011. u 20:31 2011-02-13T20:31:00+01:00

Protiv mrtvih zločinaca kudikamo je lakše voditi istrage nego protiv onih koji su u naponu snage. Mrtvi komunistički zločinci nemaju čak ni mobitel kojim bi eventualno mogli nazvati nekog iz visoke politike i tražiti da im stane u zaštitu, a ako je netko od njih kojim slučajem i živ – taj se mobitelom služi teško ili nikako

Hrvatska policija upustila se minulog tjedna u još jedan odlučan obračun sa zločinom. Obračun predvodi policijski ministar Tomislav Karamarko, a na meti su mu komunistički egzekutori koji su nakon Drugog svjetskog rata ubijali ljude pod optužbom da su kolaborirali s okupatorom, odnosno ustaškim režimom Ante Pavelića. Zločin je star 65 godina, a njegovi počinitelji uglavnom su mrtvi. Baš se lijepo poklopila ova okolnost, jer protiv mrtvih zločinaca kudikamo je lakše voditi istrage nego protiv onih koji su u naponu snage. Mrtvi komunistički zločinci nemaju čak ni mobitel kojim bi eventualno mogli nazvati nekog iz visoke politike i tražiti da im stane u zaštitu, a ako je netko od njih kojim slučajem i živ – taj se mobitelom služi teško ili nikako. Starcima u 85. godini života nije lako savladati nove tehnologije. 

Posve drugačije stvari stoje s nešto suvremenijim zločinima, recimo onima iz pretvorbe i privatizacije, odnosno zločinima počinjenim nakon posljednjeg rata. Ljudima koji su ih počinili na raspolaganju su mobiteli i što je još važnije – novac i politički utjecaj

Posve drugačije stvari stoje s nešto suvremenijim zločinima, recimo onima iz pretvorbe i privatizacije, odnosno zločinima počinjenim nakon posljednjeg rata. Ljudima koji su ih počinili na raspolaganju su mobiteli i što je još važnije – novac i politički utjecaj. Kad protiv nekog od njih pokreneš istragu, taj se namah uzjoguni, pa stane nazivati svoje političke zaštitnike, planirati i provoditi spačke, bacati ti klipove u točkove i sve skupa toliko se zakomplicira da svakodnevicu jednog policijskog ministra učini prilično nesnosnom. Otvori, primjerice, ministar istragu o ulozi Vladimira Šeksa u zločinima počinjenim nad srpskim civilima u Osijeku, što od Hrvatske traži Amnesty International, pa stane privoditi žive i zdrave svjedoke vremena, nebi li dokučio ima li u optužbama protiv Šeksa barem trunka istine. Nisi još kako treba ni započeo s poslom, a već ti se nebo sruši na glavu, već sa svih strana osjetiš pritiske i politička ti karijera dolazi pod znak pitanja. Događaju ti se pri istraživanju zločina svakojake komplikacije, kakve se ne mogu dogoditi kad bagerom prekopavaš kosti stare 65 godina. 

Ili, recimo, otvoriš istragu o privatizaciji Slobodne Dalmacije, pa pokušaš utvrditi koliko je uistinu novca uloženo u splitski dnevnik. Nisi s radom ni započeo kako treba, a već si na naslovnici dnevnih novina, u izrazito negativnom kontekstu; već te razvlače politički analitičari tražeć ti dlaku u jajetu, već te po gradu prate paparazzi s namjerom da te fotografiraju dok se sastaješ s ljubavnicom, sve kako bi te diskvalificirali i u očima javnosti prikazali kao barabu i vucibatinu. Dok ti pokušavaš razmrsiti gordijev čvor poduzeća s temeljnim kapitalom od 20 tisuća kuna, kroz koje na neobjašnjive fluktuiraju desetine i stotine milijuna kuna, sa strane te sve zapitkuju što si radio kao čelni čovjek obavještajne zajednice i propitkuju zbog čega na vrijeme nisi uočio da je područje koje pokrivaš postalo poprište kriminala kakav se viđa jednom u stotinu godina. Nije to nimalo ugodno za policijskog ministra koji ispod oka sve pogledava kad će se ukazati povoljan trenutak da se ubaci na neko od mjesta s kojeg se može dokučiti sam vrhu piramide vlasti. Predsjednik države – Tomislav Karamarko! Premijer Tomislav Karamarko! Kako to gordo zvuči! 

Do tih dužnosti ne dolazi se nepotrebnim zamjeranjem novinskim izdavačima i najlukavijim ljudima hrvatske politike. Privrženost svjetine na brdovitom Balkanu najlakše je dobiti prekopavanjem kostiju, što je na ovim prostorima prvi shvatio Slobodan Milošević. Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević svojedobno je napisao da je ratna pobjeda uvijek iluzorna, da na svojoj strani ona uvijek ima mrtve koji su nedovoljno mrtvi i koje će uvijek buditi kao svoje neprijatelje. U Hrvatskoj danas svjedočimo činjenici da je iz zemlje moguće iskopati i prijatelje. Epske priče se ne troše, ostaju uvijek aktualne, a pokreću ih novi ratovi, kaže Vlaisavljević u svom djelu naslovljenom »Rat kao najveći kulturni događaj«. 

Privrženost svjetine na brdovitom Balkanu najlakše je dobiti prekopavanjem kostiju, što je na ovim prostorima prvi shvatio Slobodan Milošević

Na sreću istražnih organa, ratova se na ovim prostorima namnožilo toliko da možeš birati na čijim ćeš kostima graditi karijeru. Najbezbolnije je to činiti na kostima žrtava Drugog svjetskog rata, jer oponenta u tom slučaju zapravo i nemaš. Imaš samo kosti žrtava i nadgrobne spomenike zločinaca, koje doduše ne možeš privesti u prvu najbližu policijsku stanicu, ali zato možeš na njih pokazivati pravedničkim kažiprstom, dok ti sluđena javnost aplaudira sretna jer je povijesna nepravda napokon ispravljena. Za to vrijeme neki noviji posmrtni ostaci strpljivo će čekati da i na njih dođe red. 

Kosti Milana Levara, ubijenog svjedoka gospićkih zločina tako čekaju nekog novog ministra policije i politički trenutak u kojem će biti probitačno pozabaviti se tim zločinom novijeg datuma.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka