Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 3n
Sutra: 4° 4° 3n
13. prosinca 2018.
'Ladovina Ladislava Tomičića

kolumna Hrvatska, puzajuća država

Hrvatska, puzajuća država
Hrvatska, puzajuća država
Autor:
Objavljeno: 29. listopad 2017. u 7:30 2017-10-29T07:30:00+01:00

Ono što je u svemu tome najstrašnije, jest spoznaja da propasti ne možemo, iako nam spasa nema. Podvući crtu i početi iz početka je nemoguće, a to znači samo jedno: agoniju bez kraja

Za INA-u se nekoć tvrdilo da je kičma hrvatskog gospodarstva. Kad INA kihne, govorilo se, Hrvatska se prehladi. Bilo je to u ono mračno doba socijalizma, kad je u hrvatskim gradovima uši još redovito parao zvuk tvorničkih sirena i kada, prema modernoj predaji, nisi smio reći da si Hrvat. Izvrsno je radila Pliva, radio je Končar, radile su po arapskom svijetu hrvatske građevinske kompanije, ali INA - INA je bila glavna.

Na događanjima oko INA-e najjasnije su se mogli uočiti sukobi republičke i federalne vlasti, na pitanjima naftne kompanije sudarali su se krupni politički interesi, najmoćniji hrvatski političari onog vremena tamo su zbrinjavali svoju djecu, ali unatoč svemu - INA nije gubila status »gospodarske kičme«. Početkom devdesetih političke okolnosti kod kuće i u svijetu Hrvatskoj su omogućile da se osamostali, a jedna od krilatica tog vremena bila je: »Ne damo da naš novac ide u Beograd«.

Ta krilatica Hrvatskoj nije bila nikakva novost. Nešto ranije se govorilo isto, ali ne o novcu generalno, nego o devizama. U vrijeme takozvane »devizne krize«, INA je bila pod optužbom federalnih vlasti da nezakonito zadržava devize i ne izručuje ih u federalnu blagajnu.

U krvavom ratu Hrvatska je napokon stekla samostalnost, a s njome i mogućnost da neovisno o bilo kome odlučuje o svojim resursima, o svom gospodarstvu i državi u cjelini. Na našu žalost, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman razumio se u apsolutno sve, od tenisa i nogometa, preko jezika i povijesti, do politike i gospodarstva. Na gospodarskom planu odlučio je da će kičmu Hrvatske ubuduće činiti 200 hrvatskih obitelji, sa svojim biznisima koje im je država izručila, odnosno omogućila potpuno nezakonito, o čemu će, puno godina kasnije, sve reći izvještaji o provedenoj pretvorbi i privatizaciji.

Velike gigante, poput INA-e i Plive, pak, država je tretirala kao mjesto za zbrinjavanje zaslužnih kadrova. Avaj, zaslužni kadrovi nisu bili najsposobniji; njihova imaginacija nije sezala dalje od smišljanja kreativnih načina za zadovoljavanje apetita političkih prvaka koji su ih instalirali u vrhove kompanije. Malo po malo, došlo je vrijeme da veliki sustavi odu na bubanj. INA je bila najkrupniji zalogaj, ali strateški partner na koncu je pronađen u mađarskom MOL-u, naftnoj kompaniji kakve je INA nekad mogla pojesti za doručak. Hrvatsko gospodarstvo tad je već imalo novu kičmu – Agrokor. Agrokor je bio država, država je bila Agrokor. Todorić je mogao sve i sve je moglo za Todorića.

U isto vrijeme, Hrvatska se posvađala sa strateškim partnerom iz Mađarske pa je partnerstvo dospjelo pred arbitražne i druge međunarodne sudove. Hrvatska javnost bila je upućena u taj proces: vijest po vijest, izvještaj po izvještaj i tako..., građane je sve to naprosto prestalo zanimati. U moru novih skandala, afera stoljeća i sličnih događaja nije bilo interesa za stare priče, bez obzira na to koliko one važne bile. Tako je i najnovija vijest, o izgubljenom sporu pred sudom u Švicarskoj samo »cvebica« koja ima funkciju popunjavanja prostora između dviju vijesti o slomljenoj kičmi Agrokora.

I tako, vijest po vijest, izvještaj po izvještaj..., dok ne izgubimo i interes za Agrokor, kompaniju čija brza i potpuna propast bi sunovratila cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. Na sreću, država se tu malo angažirala pa ćemo, kao i do sada, propadati na rate. Ono što je potpuno izvjesno jest činjenica da hrvatsko gospodarstvo nikakvu kičmu više nema, a sudbina svih beskičmenjaka dobro je poznata. Njima valja puziti.

U fazu puzanja već smo ušli i puzat ćemo na više frontova. S Mađarima ćemo se možda još i viđati pred sudovima, ali pred nevidljivim fondovima - fondovima koji lešinarski otkidaju preostalo meso s lešine hrvatskog gospodarstva, a bogami i hrvatskog proračuna – puzat ćemo godinama. Puzat ćemo pred Rusima, puzat ćemo pred Amerikancima, a s vremena na vrijeme javljat će nam se premijeri iz dviju najvećih političkih stranaka, napose oni iz Hrvatske demokratske zajednice – majke hrvatske propasti, da nas izvijeste o puzajućem napretku koji će nas odvesti u svijetlu budućnost.

Nakon što smo upropastili sve velike sustave, ostalo nam je samo klanjati se pred stranim investitorima i strvinarskim fondovima, koji određuju i kakvu boju gaća moraju imati šefovi najvećih, uvjetno rečeno hrvatskih kompanija. Ono što je u svemu tome najstrašnije, jest spoznaja da propasti ne možemo, iako nam spasa nema. Dakle, nemoguće je negdje podvući crtu i početi iz početka, a to znači samo jedno: agoniju bez kraja, vječito ponavljanje istog i ponizan naklon pred svakim tko ima više od par desetaka milijuna eura ili dolara u džepu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka