Ono kad je Hrvatska na minulom svjetskom prvenstvu pobijedila Kamerun u jednim dnevnim novinama masnim slovima objavljeno je da je Hrvatska u Manausu vratila ugled nogometne velesile. Ugledna nogometna velesila Hrvatska je bila do početka iduće utakmice, one s Meksikom, a onda je – poslužimo se dosjetkom engleskih medija – reprezentacija dobila novog kapetana. Pilota aviona kojim su se reprezentativci i stručni stožer vratili kući. Kako to već biva nakon poraza, nije trebalo dugo da nezadovoljni nogometaši javnost upoznaju s atmosferom u reprezentaciji kakva inače odlikuje gubitničke timove. O tome je, opraštajući se od dresa s crveno-bijelim kvadratićima, progovorio centarfor s klupe Eduardo.

  – Nastupe za hrvatsku reprezentaciju pamtit ću samo po lijepom. Ne mogu ipak ne reći da nije bilo teških, a za mene osobno u posljednjih nekoliko godina i vrlo gorkih, grubih trenutaka. Ne mogu se oteti dojmu da su takvi gorki trenuci posljedica djelovanja osoba koje formalno nisu dio reprezentacije, ali imaju stvarno velik utjecaj na njezin rad i njezine vodeće ljude. Smatram da sam zbog toga bio lišen poštenog i pravednog tretmana. Taj utjecaj, prema mojem mišljenju, imao je za posljedicu i smanjenje ukupnog dometa reprezentacije, to jest nesumnjivo je doprinio da rezultati reprezentacije nisu bili onakvi kakvi su zaista mogli biti, napisao je u oproštajnom pismu nogometaš.

  Govoreći o djelovanju osoba koje formalno nisu dio izabrane vrste, nema sumnje, Eduardo je govorio o svom bivšem menadžeru, Dinamovom šerifu Zdravku Mamiću. O utjecaju Zdravka Mamića na odabir izbornika i izbor nogometaša koji će igrati za nogometnu reprezentaciju Hrvatske u medijima se nije govorilo previše, barem ne onoliko koliko je ta tema, barem u sportskim emisijama i sportskim stranicama novina, zaslužila pozornosti. Diskutabilno je već pitanje kako je moguće da tako važnu ulogu u hrvatskom nogometu ima čovjek koji je s nogometašima potpisivao na sudu – makar nepravomoćno – osporene ugovore o suradnji, koji su u javnosti prepoznati kao lihvarski. Podsjetimo, Općinski sud u Zagrebu ništavnim je proglasio ugovore koje je Mamić potpisivao upravo s Eduardom. U obrazloženju presude stajalo je da Zdravko Mamić kao klupski djelatnik nije smio biti menadžer te da su ugovorene naknade bile lihvarske. Menadžerima je Eduardo prema ugovorima imao davati pedeset posto od svih svojih prihoda.

  O ovoj presudi u javnosti se već raspravljalo, a kontraargument ljudi koji su zagovarali Mamićevo pravo na osporeni ugovor bio je ovakav: »Mamić je u Eduarda ulagao kad se nije znalo hoće li nogometaš uspjeti, zbog čega je imao pravo svom pulenu ponuditi ugovor kakav mu je ponudio.« Slijedeći logiku ovog argumenta ispada da svaki imućan čovjek koji se upušta u neki poslovni rizik ima puno pravo opteretiti svog radnika na bilo koji način. Tako je i Mamić – nogometni poduzetnik – imao pravo nogometnom radniku Eduardu ponuditi lihvarski ugovor. Eduardo je, reći će Mamićevi zagovornici, taj ugovor mogao odbiti, ali pritom neće razmišljati o tome da li je kao mladi brazilski nogometaš u Hrvatskoj Eduardo zapravo imao izbora. U borbi za svoju egzistenciju mladić izbora zapravo nije imao, kao što ga pred ponudom plaće od dvije tisuće kuna mjesečno nema niti nezaposlena osoba kojoj treba novac za preživljavanje. Vijest o nepravomoćnoj presudi u slučaju Mamić-Eduardo došla je i prošla, a moć maksimirskog šerifa u hrvatskom nogometu ostala je neokrznuta. Tako je čovjek došao u poziciju s koje bi mogao utjecati i na nogometnu reprezentaciju, njezin rezultat, odabir izbornika i izbor reprezentativaca. U ovom trenutku ne možemo pouzdano znati koliko je Mamić utjecao na izbornika Kovača da u Brazil povede, odnosno da u igru stavi ovog ili onog igrača. Eduardove insinuacije govore da je taj utjecaj bio realiziran. Ako jeste – a nemali je broj onih koji smatraju da jeste – ne ostaje nam drugo nego zaključiti da se bolji rezultat reprezentacije u tom slučaju nije mogao niti očekivati. Eduardov slučaj ovom društvu bi mogao biti poučan. Nogometaš je na koncu iz Hrvatske otišao i po svemu sudeći uspio se zauvijek riješiti Zdravka Mamića, ali mi ostajemo i još dugo ćemo se na svim razinama susretati s argumentima kapitala kakve nude Mamićevi simpatizeri. Ti argumenti čine se logični; kažu da onaj tko preuzima poslovni rizik ima pravo diktirati apsolutno sva pravila igre. Na takve argumente Hrvatska pristaje, jer drugog izbora nema, ali prije ili kasnije ovo društvo će shvatiti da se nalazi u robovlasničkom odnosu. Što ćemo, suočeni s lošim rezultatima, napraviti kad se to dogodi? Potpisati za Flamengo?