Postoji u susjednoj BiH jedna narodna mudrost koja kaže: »Ne kune majka Muju što kocka, nego što se vadi.« Na tu mudrost podsjetio nas je predsjednik Ivo Josipović. Nakon što u javnosti nije dobro primljena njegova izjava o hrvatskoj kulturi kukanja (»Naša je velika boljka u kulturi kukanja, većina je spremna više kukati nego raditi i to se mora promijeniti.«), u sitne jučerašnje sate predsjednik je na zidu svog Facebook profila ostavio link na tekst s naslovom – »Josipović: Poduzetničko divljaštvo koje se događa je neprihvatljivo«. Tako je, pretpostavljamo, želio dati do znanja da je njegova izjava o kulturi kukanja izvučena iz konteksta, ali dodao je time i svoju kap hrvatskom slapu negativne percepcije poduzetništva, fenomena koji je samo par dana ranije oštro kritizirao. (»Koliko god negativna percepcija poduzetništva bila razumljiva, nije zato manje štetna.«) 

  Nećemo se, međutim, na ovom mjestu baviti predsjednikom i njegovim nastojanjima da očuva dobar rejting među biračima. U uvodu ga spominjemo tek radi naslova onog teksta s njegovog profila: »Poduzetničko divljaštvo…«. 

 Točno je, naime, da je u poduzetništvu prisutno i stanovito divljaštvo, ali zanimljivije od njega jest divljanje demokracije, točnije divljanje demokratski izabranih političara u susretu s obećanjima što ih nudi krupno poduzetništvo. Idealan primjer za to jesu događaji koji se pletu oko potencijalne investicije u gradnju vila i apartmana s popratnim golf igralištima na brdu Srđ iznad Dubrovnika. Investicija je, kažu, vrijedna milijardu eura, a ulagač je bogati izraelski poduzetnik Aaron Frenkel. On na Srđu iznad Dubrovnika želi izgraditi ogroman broj vila i apartmana. Već je krenuo u otkup zemljišta te potrošio na to silne novce. Međutim, ne sviđa se svima u Dubrovniku njegova ideja pa je grupa ljudi krenula u skupljanje potpisa za referendum o izvedbi projekta u opsegu u kojem ga želi graditi investitor. Sve je, dakle, u redu, i s jedne i s druge strane. Investitor se nada dobrom profitu, a inicijatori referenduma nadaju se očuvanju prostornog resursa, vjerujući da bi on mogao biti iskorišten bolje, na korist svih Dubrovčana. Međutim, kad se kapital sudario sa željama dijela lokalnog stanovništva došlo je vrijeme za divlju politiku, posljedica koje ima biti divlja demokracija, ona koja pretpostavlja da građani imaju pravo glasa tek svake dvije, odnosno četiri godine. Investitor u pogon pušta svoje PR timove, koji ubrzo pokazuju kakav utjecaj imaju na javno mnijenje u Hrvatskoj. 

  Sa svih strana započinje pritisak koji ima omogućiti da projekt uspije onako kako to želi investitor. Pažljiviji promatrač tad ima priliku vidjeti kakav i koliki utjecaj na hrvatske medije imaju PR stručnjaci angažirani da rade u korist investitora. Teze koje zastupa investitor bez problema nalaze put do središnjih informativnih emisija i naslovnih stranica dnevnog i tjednog tiska. Stavovi građana se pak bagateliziraju, prema njima se gotovo otvoreno iskazuje prezir. Građani u medijima bivaju poniženi. 

 Iz radionice spomenutih PR timova stigla je i priča o odšteti koja će navodno morati biti plaćena ako se želje investitora ne ostvare. Bio je to spin potreban divljoj politici, koja stiže u liku potpredsjednika Vlade Branka Grčića. 

  Dan kasnije novinari portala Index.hr tražili su od Grčića pismeno očitovanje. Na koji način i po kojoj pravnoj osnovi bi investitor imao pravo na naknadu štete? 

  Odgovor je bio primjeren divljoj politici: »Branko Grčić govorio je o stvaranju stabilnog pravnog okvira i osiguranju uvjeta za potpunu sigurnost investitora kako bi se izbjegli sporovi koji bi nanijeli financijsku štetu Hrvatskoj. Nemamo što dodati toj izjavi koju je jučer – ne govoreći o konkretnom projektu – iznio tijekom višesatnog razgovora s poduzetnicima i obrtnicima s područja dalmatinskih županija«. U pitanju je zaobilaženje istine ili ako baš hoćete – gola laž. Gole laži koje za cilj imaju demontirati izjašnjavanje građana o projektu koji se tiče njihovog grada divlja su politika, koja nas vodi u divlju i takozvanu demokraciju. Neka građani Dubrovnika kažu svoje, a premijer Zoran Milanović neka razmisli o radu svog potpredsjednika koji bi prije svega morao zastupati interese građana, a ne lagati u korist investitora, ma koliko investicija bila teška