Zamet&Kozala

Utjeha riječkom rukometu u neuspjehu Hrvatske na EP-u: Reprezentacija i ovoga puta nije mogla bez Riječana

Igor Duvnjak

OTKRIĆE PRVENSTVA - Tin Lučin/Foto PIXSELL

OTKRIĆE PRVENSTVA - Tin Lučin/Foto PIXSELL

Od onog povijesnog odličja, bronce na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. godine, kada su nastupili Zamećani Alvaro Načinović, Valter Matošević, Darko Franović i Tonči Peribonio, sve do danas, na velikim natjecanjima, redovno igraju aktualni ili bivši igrači Zameta



RIJEKA Tijekom utakmice s Islandom u hrvatskoj postavi se odjednom našlo pet bivših rukometaša Zameta, koji su svaki na svoj način dali doprinos u toj jedinoj pobjedi Hrvatske u drugoj fazi Europskog prvenstva.


Među vratnicama je bio senjski »stari mačak« Ivan Pešić, pred njim mladi lav Veron Načinović, dostojni nasljednik proslavljenog osvajača sjajnih medalja oca Alvara, na desnom krilu Filip Glavaš, mladić koji se nameće kao prirodni nasljednik iskusnika Ivana Čupića, u sredini obrane Jakov Gojun, naravno i mladi virtuoz Tin Lučin, momak koji s brojnih meritornih strana zasluženo sluša pohvale za ove svoje europske prezentacije.


Prvenstvo je u prvoj sedmorki započeo nekadašnji mladi šuter Kozale Halil Jaganjac, koji je, nažalost, otpao zbog ozljede. U reprezentaciju je pozvano i bivše kozalsko krilo Vlado Matanović, koji ovog puta nije igrao.




Činjenica što toliki izdanci riječke rukometne škole odjednom nastupaju na europskoj pozornici obradovala je tolike gradske ljubitelje rukometa, među inima i direktora Zameta Vladu Babića. Pritom se među recima šulja i činjenica da uz svih njih stoji naljepnica »bivši«, kao što je nastavljena neprekinuta tradicija da hrvatska reprezentacija od prvih dana svog nastanka ne može bez Riječana, tako je isto neprekinuta tradicija da svi od njih redom postaju »gastarbajteri« čim njihova kvaliteta dostigne i malo zavidniju razinu.


U posljednje vrijeme i vrlo mladi odlaze iz Rijeke, koja se stalno potvrđuje idealnim gnijezdom za odgoj rukometnih tića, ali ne i za njihov ostanak pod riječkim krovovima. Kada naime oni dobiju jača krila, redovno, svi kao u jatu, odlete negdje daleko. Ovdašnji naivac bi odmah pomislio u stilu: »Joj, da imamo ove naše dečke s EP-a u Rijeci, gdje bi nam bio kraj. Zamet ne bi čekao skorašnju Ligu za ostanak, borio bi se za naslov prvaka«. Surova realnost će ga odmah upozoriti kako iz financijska špina već dugo ne ispušta mlazeve nego kapi. Kvalitetni i ambiciozni sportaši dokazane kvalitete i iskazanih sportskih ambicija se u sredini koja ih nema osjećaju kao da hodaju u pretijesnim cipelama, nastoje ih čim prije skinuti.


Mršave krave


U riječkom rukometu, naime, već (pre)dugo traje razdoblje »mršavih krava«, slijedom toga, Rijeka i dalje ostaje u ulozi »inkubatora«, odgaja vrsne igrače za bogatija i ambiciozna središta u kojima riječki dragulji, želeći biti do kraja izbrušeni, traže svoju sreću.


Riječkim rukometnim zaljubljenicima uz zadovoljstvo što su njihovi sugrađani, članovi obitelji, prijatelji i susjedi, igrali na EP-u uz žal što ne igraju u Rijeci, ostaju samo sjećanja na one »godine debelih krava«, recimo na godine »dva Petra«, na ere pokojnih predsjednika Petra Čarića i Pere Bracanovića kada su uz vrsne riječke asove u Zamet dovođene i brojne zvijezde, kako ne spomenuti među inima i svjetske klase, olimpijske pobjednike Irfana Smajlagića, Zlatana Saračevića i Božidara Jovića. Bio je tu i reprezentativac Silvio Ivandija… Još u danima bivše države ovdje je trebao zaigrati i Patrik Ćavar, već je boravio u Rijeci, ali njegov transfer iz Metkovića nije realiziran.


Uz spominjanje tih imena, prekapajući po sjećanjima, čovjek se vraća izvorima, recimo danima kada je naš nezaboravni pokojni kolega, rukometni entuzijast Petar Ogurlić, svojevremeni autor knjige »50 godina riječkog rukometa« još bio mladić, a Vladimir Vujnović, urednik knjige i izdavač u njegovom »Adriapublicu« igrao za Pećine da bi kasnije postao ni manje ni više nego najbolji svjetski sudac.


Spominjemo ih jer su svjedoci pionirskih koraka riječkog rukometa, koji su brojne ovdašnje igrače odveli na velike pozornice, najveća svjetska natjecanja. Niz je entuzijasta koji su ugrađivali svoje kamenčiće u temelje zdanja koje sja i danas, ljudi koji su radili u brojnim klubovima od Matulja, Opatije, preko Kvarnera, Zameta, Turnića, Kozale, Pećina, Trsata, Orijenta, Crikvenice, rasadišta brojnih talenata, do Senja, grada u kojem je po dolasku iz Ogulina rukometnu vještinu usavršavala ogulinska zvijeza Luka Cindrić, puno je bilo stručnjaka poput Zvonka Pitinca, Stanislava Kažića-Čake i drugih, trenera pod čijom je budnom paskom nailazila jedna dobra generacija za drugom.


U toj davnoj eri sja ime legendarnog Vladimira Stenzela, svojevremeno svjetskog stručnjaka broj jedan, koji je uz asistenciju Ivana »Dunde« Munitića od Kvarnera načinio riječki sportski hit. Izbornik olimpijskih pobjednika iz 1972. godine nije se libio otići i u ovdašnje manje klubove, savjetovao je pritom igrače i trenere, tražio talente ostavljajući nezaboravan trag u riječkom rukometu.


Treneri


Uz njega je stasala kasnija svjetska klasa Zdravko Rađenović-Beli, neki od njegovih zapaženih igrača su nakon karijere postali istaknuti treneri kao Marijan Seđak i Damir Čavlović-Đovi, koji je zakratko bio i hrvatski izbornik. I oni su, međutim, odlazili na sve strane, Seđak čak do Norveške gdje je u rukometnoj mirovini, u zemlji gdje je pak u stožeru istaknute norveške reprezentacije već godinama poznati igrač i trener Zameta Željko Tomac. Svi oni i brojni drugi su stvarali uvjete za lijepu tradiciju riječkog rukometa po kojoj do danas u mladoj hrvatskoj državi bez njega nema reprezentacije.


Alvaro Načinović je »prekinuo vrpcu« još u bivšoj državi svjetskim juniorskim zlatom u Rijeci 1987. godine i olimpijskom broncom godinu kasnije, on, Valter Matošević i Darko Franović su osvajači prvog hrvatskog odličja 1994. godine, bronce u Portugalu nakon čega su slijedili dugogodišnji hrvatski trofejni valovi s nizom junaka, uz spomenute slavljeni su kroz te silne godine Mirza Džomba, Renato Sulić, Valner Franković i brojni drugi. Priča koja je duga kao rukometni »Rat i mir« traje i dalje, dobiva stalno nove junake, za očekivati je da će idućih godina biti i novih epizoda.