Donosimo pregled tjedna iz pera naše kolumnistice Sanje Modrić.

PONEDJELJAK Plaćamo političarima ljetovanja, zbog čega?

Htjela sam saznati, pa vam točno reći, gdje provode godišnje odmore šefovi europskih država, predsjednici vlada i parlamenata. Ali nisam uspjela jer nigdje nikoga nema. Takva bi komparativna informacija sve građane mogla jako zanimati zato jer u Hrvatskoj politička elita ima pravo besplatno ljetovati u državnim vilama.

Mogu, recimo, na ekskluzivne Brijune, povedu obitelji i imaju fini smještaj badava, zajedno sa svim servisima, od pranja i peglanja, do dostave cvijeća, a i hrana je, barem donedavno, bila na državni trošak. Saznali smo to 2016. kada se pročulo da je tadašnji premijer Tim Orešković vodio svoju mnogobrojnu obitelj u vilu Costabella na riječkoj obali prvo za Uskrs, zatim u lipnju, pa onda ponovno u srpnju. Računi za narudžbe hrane za Oreškovićeve i njihove goste popeli su se na oko 100.000 kuna. Kad je pukla afera, Orešković je izjavio da će on sve što su pojeli platiti sam. Na kraju je uplatio 18.000 kuna jer je sam izračunao da je to dovoljno. »Skromna« obitelj prethodno jednog od glavnih menadžera Teve, uštedjela je tako 82 tisuće kuna, ne računajući smještaj. Costabellu je koristio i premijer Zoran Milanović, koji je tvrdio, a mi možemo vjerovati ili ne, da je hranu plaćao iz svog džepa.

Sada je Costabella, s bazenom, naravno, zapala za oko i premijeru Plenkoviću. Tamo će, pišu mediji, provesti svoj godišnji odmor. Navikli smo se na ta ljetovanja na trošak poreznih obveznika, ali pitam zašto? Švorc su, a tako presudno važni? Male im je dvadesetak tisuća kuna mjesečno pa njih i obitelji moramo dotirati kad se kupaju i sunčaju? Ne vidim razloga za to, niti vjerujem da je u boljim demokracijama isto tako. Ali provjerit ću svakako. Pa javim.

UTORAK Bomba kao pravo na stav?

Poslije opasnih svađa i grubih riječi, lako se omakne i bomba. To smo ponovno vidjeli kad je u gluho doba noći prasnula eksplozivna naprava postavljena na prozor zgrade gdje poznata zagrebačka alternativka Jadranka Škarica dugo godina drži svoje tečajeve autogenog treninga.

Iz žestokih medijskih intervjua obiju strana nekoliko dana prije eksplozije saznali smo da su sa Škaricom u sporu također poznata bivša boksačka zvijezda Željko Mavrović i njegova supruga Jelena Balabanić. Riječ je, naravno, o novcu, nekoj zajedničkoj udruzi i iznevjerenom povjerenju. Tko je tu čist, a tko prljav, valjda će utvrditi sud. Tko je bombaš, valjda također. No Škarici je polupana žbuka, prozori su odletjeli u paramparčad, razbijen je kombi parkiran ispred ulaza, a okolni stanari su se grdno prepali.

Netko je postao nestrpljiv pa se umiješao svojim sredstvima. Ako i kad bude pronađen, taj treba biti najdrastičnije kažnjen. Jer ukoliko nam ishod jednom prišapne da se sporovi mogu rješavati i nesankcioniranim nasilništvom, odosmo svi dođavola.

U takve ishode treba ubrojiti i nedavnu odluku DORH-a u Splitu da se odbaci prijava protiv stanovitog veterana iz Sinja koji je na društvenoj mreži napisao da novinare Indexa »treba ubijati«. Štoviše, tu je sramotu »supotpisala« i predsjednica Republike slikajući se naknadno s tim tipom i pravdajući ga pravom na »iskazivanje nezadovoljstva«. A gdje glavna čuvarica ustavnog poretka smatra da prijetnja smrću spada pod pravo na stav – ni bomba možda neće biti problem.

SRIJEDA Kad ćemo gledati zaj film? 

Huškački i uvredljivi govor predsjednika Srbije Aleksandra Vučića povodom proslave u Kninu i šutnja Milorada Pupovca na njegove uvrede – tema je koja se ne skida s dnevnog reda. Zgrožene komentare o tome slušamo već danima od svakoga koga mikrofoni sretnu na ulici. A Vučić doista i jest za zgražanje jer usporediti Hrvatsku s Hitlerovom nacističkom Njemačkom, to stvarno može samo Šešeljev radikal koji je, iz računice, samo promijenio kabanicu. Sve u svemu, odnosi Hrvatske i Srbije ponovno su u kolapsu, tim prije što svom predsjedniku susretljivo povlađuju i premijerka Brnabić, i ministar vanjskih poslova i prvi potpredsjednik Vlade Ivica Dačić.

I dok Plenković s pravom konstatira da je ovo sada čak i od Vučića »stvarno previše«, javljaju se u Hrvatskoj i neki glasovi koji upozoravaju da ni naša visoka politika nije bez putra na glavi kad su u pitanju vječna usijanja između Beograda i Zagreba. I razumno govore. Jer povijesni revizionizam, na primjer, jaše Hrvatskom kad su u pitanju Drugi svjetski rat i NDH, a to nam ne služi na čast, niti je zdravo, ni s Vučićem, ni bez njega. A civilizirati stanje bilo bi dosta lako samo kad bi se obje strane držale po pet jednostavnih smjernica za normalniju budućnost.

Srbi bi, dakle, trebali prihvatiti da je Oluja bila izlaz iz dugogodišnje okupacije dirigirane iz Beograda. Da je hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti domovina Hrvatska, a ne Srbija. Da je u Drugom svjetskom ratu i Srbija imala četnike, njihov pandan ustašama, i da stoga nisu u poziciji drugima naduto dijeliti moralne lekcije niti sebe prikazivati svecima. Da se položaj ratnih izbjeglica iz Hrvatske može popraviti samo mirnom diplomacijom, a ne huškanjem. I da svoje ratne zločince moraju izolirati od društva i suditi im, a ne stajati iza njihovih zlodjela.

U hrvatska politici nužna je, pak, kompletna, stroga i javna distanca prema ustaštvu i svoj njegovoj ostavštini i simbolima, to je, uostalom, dug mladim naraštajima koji još nije odužen. O Srbima koji žive u Hrvatskoj treba govoriti s poštovanjem, a ne s nadmoći, isticati njihove uspjehe i doprinos koji daju društvu. Treba im osigurati sva prava koja im pripadaju po zakonu i osjećaju za pravdu. Nikad se ne smije osjetiti prizvuk likovanja nad srpskim kolonama koje su u Oluji napustile Hrvatsku. Kad se obilježavaju hrvatske ratne pobjede i komemoriraju žrtve, ljudsku sućut potrebno je uvijek pokazati i za poginule i ranjene ljude s druge strane.

Eto. I kad se sve sažme: prvo ljudi, a onda Hrvati i Srbi. A hoćemo li taj film skoro gledati? Ne čini se.

ČETVRTAK Policija na Big Brotheru 

Onaj kome se to ne sviđa, tko to ne sluša, neka zatvori prozor i gleda Big Brother – osorno se otresao izbornik Zlatko Dalić na sve one koji su smatrali da za masovni doček Vatrenih u Zagrebu nisu trebali ukrcati Thompsona. Uostalom, takvih koji nisu Thompsonovi poklonici ima u Hrvatskoj samo pet posto, ustvrdio je vidoviti Dalić, pa neka ta zanemariva manjina lijepo bude kuš.

Dvadesetak dana nakon te Dalićeve »moralke« napamet, RTL televizija naručila je istraživanje javnog mnijenja na temu »95 posto Hrvata protiv pet posto?«. Rezultat: za Thompsona na dočeku 51 posto ispitanika. Glavni razlog: igrači su tako htjeli. Osim što je, dakle, Dalić drastično fulao u procjeni, zanimljivo je da je najviše Thompsonovih fanova među biračima Mosta kojih se 90 posto izjasnilo »za«, zatim u HDZ-u (76 posto), onda oko Živog zida i Bandićeve stranke, a s njima se slaže i 17 posto SDP-ovaca.

Thompson – koji, prema Daliću, pjeva o »domoljublju, ljubavi i zajedništvu« – održao je nekidan, na Dan domovinske zahvalnosti, koncert u Glini pred 50.000 ljudi. Otvorio ga je s pjesmom Čavoglave i navodno zabranjenim ustaškim pokličem »za dom spremni«. Policija je, prema Dalićevoj preporuci, zatvorila prozore i gledala Big Brother tako da nisu podnijeli kaznene prijave.

PETAK Med medeni 

Od prošle Špajze bilo je i pozitivnih vijesti. Evo Papa Franjo otpustio je splitskog fratra Gracijana, koga je više muškaraca optužilo da ih je seksualno zlostavljao dok su bili dječaci, te mu je trajno zabranio da drži službu i istupa uime Crkve. Istina, ništa se nije dogodilo njegovim nadređenima u Hrvatskoj koji su ga dugo godina štitili i spletkarili protiv žrtava ne bi li spriječili ovakav ishod. Ali i ovo je, hajde, neka zadovoljština.

Druga pohvala, ali bez slova zadrške, ide Ministarstvu poljoprivrede koje se odlučilo na zgodnu i originalnu gestu. Sva djeca koja u rujnu kreću u prvi razred dobit će na poklon bočicu domaćeg meda iz pčelinjaka hrvatskih proizvođača, i uz to poučnu slikovnicu o životu pčela i zdravlju iz meda. To je promotivna kampanja u najboljem smislu te riječi kakve trebamo i za puno drugih dobrih i važnih stvari.

Sretni dobitnik priznanja za ovaj tjedan je i Bojan Glavašević jer je nekoliko dana svog godišnjeg odmora radio u izbjegličkom kampu s volonterima iz Isusovačke službe za izbjeglice pod vodstvom mladog svećenika Tvrtka Baruna. Saborski zastupnik SDP-a čistio je, prao i obavljao druge pomoćne poslove. – Ne smijemo zatvarati oči pred ljudskom nesrećom, sjetimo se našega progonstva – kazao je Glavašević.

Lijepih vijesti ne bude tako puno, ali su tim slađe, kao med medeni.