Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 20° 20° 1
18. travnja 2019.
Pardon

kolumna SANJA MODRIĆ Netko drugi

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL Biljeska:
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL Biljeska:
Autor:
Objavljeno: 13. prosinac 2018. u 22:25 2018-12-13T22:25:09+01:00

Imamo spomenik i u Zagrebu, eno ga napokon tamo u svoj svojoj najvećoj veličini, za vijeke vjekova. Ali fućkaj ga, to je netko drugi. Može mu se na postament uklesati da je to Franjo Tuđman, ali badava, jer nije. Sličniji je mome ocu kad je bio mlad, nego ocu Stjepana Tuđmana, koji je odmah dahnuo da onoga koga je očekivao u tom spomeniku nema.

Može se ta temeljita nesličnost s pravom osobom zaodijevati pravom autora na umjetničku slobodu, ali to sveto pravo u ovom slučaju ne igra, samo malo, reći ćemo zašto. I može se ovom radu pridijevati »duhovna veličina« (?), »okrenutost k transcendentalnom« (?) i da »sjaji nadom« (?) – sve onako kako svoj rad pretenciozno divinizira njegov kipar Kuzma Kovačić. Ali za njegove je eterične prispodobe potrebna ekscesna količina uobrazilje dok pred likom i figurom koju ne poznajemo stojimo tako maleni i tako slabo nadahnuti. Može se, dakle, sve, a dobili smo ništa.

Da je kip Tuđmana rađen u maniri umjetničke apstrakcije, to jest da se Kovačić nije odabrao pokloniti svome modelu u kanonu realizma, svi bi ovi prigovori otpali jer bi bili sasvim neumjesni. Da je Tuđmana, na primjer, simbolički prikazao kao kuglu želeći naglasiti snagu, kao kocku sugerirajući njegovu odlučnosti, da je spomenik oblikovan kao luk, stablo ili vjetar, nitko ne bi postavljao pitanje »sličnosti« jer bi ono bilo glupo i neumjesno.

Realizam, međutim, traži, upravo zahtijeva realistička rješenja i dosljedno realističan ishod. Kipar je sam birao kako će. Pa daj mi onda ruke, noge, lice, staturu, gestu i proporcije. Moraš tu pogoditi ili ništa ne počinji. Ako ne znaš, nemoj, pa sve da ti je Bandić ćaća. Daj da bar po nečemu prepoznamo predložak kad si već krenuo tim putem, a ne nekim drugim. Jer kakvog smisla ima realistički kipariti Franju Tuđmana, a na kraju Zagrebu podvaliti nekoga drugoga, recimo moga ili nečijeg drugog oca? Preplavi ovu našu sirotu javnost sav taj šušur, a onda dobijemo rezultat iz koga vidimo da Kuzmi Kovačiću Franjo Tuđman nije bio dovoljno visok rastom, pa ga je rastegnuo i produžio. Da mu njegovo lice nije bilo dovoljno lijepo pa mu je dao neko ljepše i skroz naskroz tuđe.

Da mu se nije dopadalo kako predsjedniku stoji kosa pa mu je dodao duboke zaliske i napravio mu novu frizuru. I da mu se nikako nije sviđalo kako se Tuđman nosio na sjednicama VONS-a te ga je stoga zaodjenuo u neke krpe i rite, kao da je u Predsjedničke dvore banuo ravno iz partizana.

Pozivati se uz takvo što na umjetničku slobodu predstavlja ozbiljan poremećaj u razumijevanju bazičnih pojmova, što bi se vrlo neumjetnički kazalo, to je prodavanje muda pod bubrege. Nigdje nećeš vidjeti spomenik Rooseweltu koji sliči na Antonija Banderasa, Wagneru s obličjem Mozarta, ni Mahatmi Ghandiju koji bi izgledao kao Franjo Tuđman. Mitologizacije su druga stvar, s njima uglavnom neke sretne rasprave nema, ali s kiparstvom barem ima. I zato je čak nedostatno reći da je Kovačićev Tuđman kič jer tu je najobuhvatniji denominativ: falsifikat. U obranu kiparevu i Bandićevu može se, doduše, konstatirati da su krivotvorine ionako svuda oko nas, u smislu doslovnom i prenesenom. U taj društveni koncept lijepo se uklapa i mutirani Tuđman. Da ga ljepše pamtimo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka