Dok se unezvjereni radnici Uljanika uzdaju u zadnju slamku za eventualno preživljavanje i očekuju da će u Bruxellesu dopustiti još jedan pokušaj sanacije i restrukturiranja njihove propale kompanije – teško se oteti dojmu da ni Plenković zapravo još ne zna što bi.

S jedne strane, stekli su se svi zakonski uvjeti za stečaj oba škvera, i pulskog i riječkog, a s druge se premijer ipak premišlja. Ne bih mu se zbog toga čudila.

Jer, premda je značajan dio javnost sklon rješenju po principu Aleksandra Makedonskog, sijeci čvor i s time završi – a ljudi jesu s pravom iznervirani serijama upumpavanja javnog novca u brodogradilišta u kojima je kriza svejedno trajno stanje – ima i drugačijih gledanja na ovu sada akutnu buktinju u malom industrijskom dvorištu Hrvatske.

Ta su gledanja malo šira i dublja, sežu dalje od nosa.

Ako se, naime, ugase Uljanik i »3. maj«, ova se zemlja zauvijek rastaje s jednom granom proizvodnje čija smrt za cijelo društvo znači manje inženjerskih i drugih složenih znanja, manje visokih tehnologija i daljnje srozavanje ove ekonomije na razinu trgovine i sitnih usluga. Što će nam više, recimo, fakulteti brodogradnje ako nestanu i ova dva škvera? Što će nam Brodarski institut? Da školujemo ljude za inozemne brodograđevne kompanije koje će sve one koji vrijede pokupiti čim diplomiraju?

Za koga će raditi stručnjaci u Institutu, državnoj tvrtki koja je već ionako bačena na koljena pa joj se već rasprodaje i plac u Zagrebu na kome je smještena desetljećima? Onda sve to treba lijepo ukinuti i pogasiti, a time se rastati i s idejom da će se u Hrvatskoj stvarati sofisticirani proizvodi koji će ovaj komadić svijeta razlikovati od karipskih otoka gdje se živi kako se živi samo od mora, sunca i turističkih servisa na kojima se zapošljava 95 posto radne snaga nižeg obrazovanja.

To je bit ove priče o škverovima. Sigurno da je bacanje novca građana kod nas prevršilo svaku mjeru i da s tim treba stati. Za društvo je, međutim, puno jeftinije da racionalizacija počne od niza drugih sumanutih troškova – o čemu, doduše, nema ni spomena – nego od ove zadnje šanse za brodogradnju. Koliko god ta šansa bila nominalno skupa.

Potpuno je jasno da škverovi, ako im se ipak odluči još jednom dati ruka, ne smiju više ni jedan dan biti vođeni onako kako se njima upravljalo do sada uz prešutni blagoslov vlada, stranaka, političkih uhljeba u upravama i nadzornim odborima i kontrolnih mehanizama sustava koji ovdje poslovično ne rade svoj posao.

Također se ne treba ni osvrnuti na potpuno rastrojeni prijedlog nekadašnjeg ministra financija Slavka Linića da Uljanik dokapitaliziraju mirovinski fondovi i da oni preuzmu vlasničku odgovornost za dalje. Ma nemoj.

Ali zato je korisno poslušati što o da ili ne za Uljanik kaže Gordana Deranja, potpredsjednica Hrvatske udruge poslodavaca. Konačno jedna pametna. A gospođa Deranja ispravno tvrdi kako je obična floskula da velika brodogradnja nije isplativa.

Kod nas da, ali zato što je bila vođena naopako, izvan suvisle nacionalne strategije i bez ozbiljne rasprave struke o tome kakva brodogradnja nam treba i što s njom želimo. Drugo što je potpredsjednica HUP-a poručila preko N1 televizije jest da je povika na sredstva ulupana u škverove zapravo vrlo nekorektna.

Jer, kaže, hajde da stavimo na papir »koliko smo novca dali za poljoprivredu, za željeznice, za propale investicije, za pretvorbe, za uništene firme koje danas ne egzistiraju, za sanaciju banaka koje smo kasnije jeftino prodali« i tako redom.

– Ako imamo sposobnih ljudi da je vode, ima razloga održati brodogradnju – smatra Deranja.

Država joj za početak, kao što je natuknuo i ministar Horvat, može dati posla da proizvodi i održava trajekte za Jadroliniju te da servisira potrebe za vojnim plovilima i gradi brodove za obalnu stražu. Pitanje javne nabave dalo bi se premostiti kad bi Vlada donijela odluku povrh ove zaglušne dreke i potom ozbiljno i odgovorno ušla u takav složeni projekt.

Naravno, ostaje glavno pitanje je li naša vlast jednom kadra stati iza zdrave i konkurentne proizvodnje ili bi stvar i tu ponovo otklizala u politička zapošljavanja i razbludnu korupciju na hrvatski način. I ima li napokon zrelosti da malo posluša pametna mišljenja poput ovoga koga iznosi Gordana Deranja, a ne prvoloptaška i posve luda kao što je, na primjer, ono Linićevo.