Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
15. studenoga 2018.
PARDON

kolumna SANJA MODRIĆ Čarobna svirala

Foto Sanjin Strukic/PIXSELL
Foto Sanjin Strukic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 31. srpanj 2018. u 22:25 2018-07-31T22:25:41+02:00

Sva Hrvatska sada tuguje za Oliverom i vrti u glavi njegove note isto onako kako je cijela zemlja ciktala od uzbuđenja kad su naši nogometaši trijumfirali na Mundijalu. Rijetki su takvi spontani momenti opće žalosti i opće sreće, nenaručeni i nedirigirani.
Bubnu u životu nacije velike i strašne nesreće, ljudi zanijeme od užasa, vlade pošalju izraze sućuti, ali vrijeme to nekako pregazi za koji dan, dnevna rutina odvrati misli i tragedije tiho izblijede bez kolektivnog žalovanja. Dogode se i prijelomni uspjesi zbog kojih bi svi morali biti veseli, mediji podvuku važnost i dignu svečanu zastavicu. Čestitari se postroje, optimizam prostruji i zabubnja. Ali opet se mase ne sliju na trgove da se to zajednički proslavi.
Kako to, pomisliš. A za Olivera toliki izlaze na ulice u Splitu, građani sami, neorganizirani, ni od koga pozvani, pjevaju njegove pjesme i nose mu svijeće da ga pozdrave na putu.
Dobro, kažeš sam sebi, lijepo je pjevao, bio je veseo i dobar čovjek. Ali bilo je i drugih koji su radili za sve nas važne stvari, isto tako dugo i strasno kao i on, i uz to bili čestiti ljudi. Pa su otišli bez svega ovoga.

I koja je se to onda moćna kemija stvorila s Oliverom? Jer, prejednostavno je reći da je on, eto, bio narodna zabavljačka zvijezda, a da se zvijezde nikad ne gase bez velikog praska. Bit će prije da je njegova osobita tajna u tome što je svoju publiku znao učiniti važnom i što ju je okupljao slaveći njezine male i u osnovi tipske životne epizode kao da su najveće na svijetu. Žao ti je uvijek talentiranih ljudi, jasno da jest, žao ti je svakoga, ali suze se za najvećima prolijevaju manje zbog njih samih, a puno više zbog nas koji do daljnjega ostajemo. A Oliver je imao tu intuiciju i tu toplinu koja je znala bratski prigrliti svaku našu emociju i s poštovanjem joj poručiti da je normalna, duboka, bitna i općeljudska.
S Oliverom se moglo veseliti, plakati, sjetiti se oca kojeg više nema, uzdisati za djevojkom koja te napustila i za škrtom ljubavlju, cupkati na ljetnim feštama, mirno sjediti na kamenu ispod lepeta galebovih krila i mrštiti se što je život tako kratak i zajeban. I uvijek si pritom mogao povjerovati da ništa od toga što te obuzima nije ni banalno, ni glupo kako ti govore, i da je svaki srh tvoje nutrine autentičan, jedinstven i vrijedan ugodne pjesme i nježnog stiha.

Imao je Oliver mjeru i kad se samo zafrkavao i zato je bio tako ozbiljan pjevač lakih nota. Poručivao nam je, zapravo, tolike godine jedno te isto. Da treba živjeti hrabro, radosno i po svome, u miru sa sobom, kakvi jesmo da jesmo, zapleteni, ranjivi, nervozni, meki, čvornovati, nesavršeni i svakakvi, jer smo svejedno tako osobiti, lijepi i važni. Isti osjećaj da smo jaki i posebni rasplamsala je među našim svijetom i Modrićeva reprezentacija u onom općenarodnom veselju, kao i spomen na Olivera sada, u ovoj tuzi.
To je ta čarobna frula za kojom su ljudi sami krenuli na tužni ispraćaj pod vedrim nebom kad je umro njen svirac. Kupmanjo. Berekin. Poeta. Jedan od nas, ali takav koji poznaje i nama samima često tajanstvenu metriku našeg srca i naših snova.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka