Dok se Linić, Čačić i Milanović premišljaju koji će nove poreze uvesti, gdje će povećati postotke i hoće li podići PDV na 25 ili na 26 posto i s kojim iznimkama, u sektoru javnih poduzeća betonirane su milijarde praktički bačenog novca.

To su uglavnom tvrtke u kojima se sramotno posluje, u kojima su se 20 godina udomljavali razni stranački Buljubašići i koje su nerijetko uspostavile poslovne odnose s raznim privatnim poduzećima koja su otvorili članovi obitelji i druge bliske osobe njihovih direktora. To su tvrtke koje žive na dug, legla korupcije u kojima se krade na sve strane, čije masivne gubitke plaća država, a iz čijih smo uprava i nadzornih odbora, imenovanih iz kvote politički podobnih kadrova, puno puta čuli kako zapravo nemaju pojma o poslovanju koje bi trebali voditi i kontrolirati.

Dok u drugim zemljama javna poduzeća služe za to da bi dobro zarađivala i punila državni proračun, tvrtke od »posebnog državnog interesa« u Hrvatskoj sustavno prazne proračun, sisaju subvencije, novac za ulaganja i za pokrivanje gubitaka.

Na 100 kuna koje se ulože u tom privilegiranom gospodarskom konglomeratu, zarada je dvije kune, a ta parazitska družina ukupno je zadužena za svotu koja je ravna kompletnom godišnjem budžetu Republike Hrvatske.

Među 63 takva državna poduzeća koje je bivša vlada ostavila novoj, na prste se mogu nabrojiti ona koja kako tako stoje na nogama iako dobar dio njih uživa povlastice zaštićenog ili monopolističkog položaj na tržištu.

Upravo je tragikomično da Luka Rijeka, kompanija sa skoro tisuću zaposlenih, iskazuje dobit od 33 tisuće kuna, što je ravno iznosu bruto zarade jednog jedinog boljeg menadžera, a dužna je 169 milijuna kuna.

Radnik koji jedva sastavlja kraj s krajem, a zakačit će ga i novi porezi, iskočio bi iz kože kad bi znao da samo trgovačka tvrtka Imunološki zavod, iz koje smo se naslušali skandala, duguje skoro sto milijuna kuna. A da se ne govori o Autocesti Rijeka-Zagreb, brodogradilištima, Croatia Airlinesu, HŽ-u, HAC-u, Hrvatskoj poštanskoj banci i Podravci i HEP-u koje su dužne u milijardama, a imaju ili nešto dobiti ili su u minusu i nema teorije da mogu otplaćivati svoje dugove.

Dužna je, zamislite, čak i Hrvatska lutrija: dug 108 milijuna, dobit četiri i pol.

Ako će išta biti egzaktan test ekonomskog uspjeha ili neuspjeha nove vlade, onda je to upravljanje državnim kompanijama koje su još uvijek najveći investitori u žalosnom hrvatskom etatističkom kapitalizmu.

Radimir Čačić najavio je neke mjere ispravno ocjenjujući da je javnim korporacijama potreban krizni menadžment, ali pravi obrisi Vladine strategije prema ovoj državnoj rupi bez dna još se ne vide.

U svakom slučaju, država stanoviti broj tih poduzeća ili njihove dijelove mora što prije prodati, neka mora rješavati koncesijama, a na čelo preostalih dovesti sposobne ljude koji će njima znati upravljati i koji će direktno odgovarati Vladi i javnosti za poslovne rezultate.

Ti ljudi moraju biti probrani po stručnosti i integritetu, a ne po stranačkim ključevima Kukuriku vlasti i moraju biti dobro plaćeni jer se najbolje inače neće moći dobiti. Hrvatski birači ovo više ne žele financirati, a posve je sigurno da s takvim državnim poduzećima nemamo što tražiti ni u EU.