kolumna Rupa bez dna

Dok se Linić, Čačić i Milanović premišljaju koji će nove poreze uvesti, gdje će povećati postotke i hoće li podići PDV na 25 ili na 26 posto i s kojim iznimkama, u sektoru javnih poduzeća betonirane su milijarde praktički bačenog novca.

To su uglavnom tvrtke u kojima se sramotno posluje, u kojima su se 20 godina udomljavali razni stranački Buljubašići i koje su nerijetko uspostavile poslovne odnose s raznim privatnim poduzećima koja su otvorili članovi obitelji i druge bliske osobe njihovih direktora. To su tvrtke koje žive na dug, legla korupcije u kojima se krade na sve strane, čije masivne gubitke plaća država, a iz čijih smo uprava i nadzornih odbora, imenovanih iz kvote politički podobnih kadrova, puno puta čuli kako zapravo nemaju pojma o poslovanju koje bi trebali voditi i kontrolirati.

Dok u drugim zemljama javna poduzeća služe za to da bi dobro zarađivala i punila državni proračun, tvrtke od »posebnog državnog interesa« u Hrvatskoj sustavno prazne proračun, sisaju subvencije, novac za ulaganja i za pokrivanje gubitaka.

Na 100 kuna koje se ulože u tom privilegiranom gospodarskom konglomeratu, zarada je dvije kune, a ta parazitska družina ukupno je zadužena za svotu koja je ravna kompletnom godišnjem budžetu Republike Hrvatske.

Među 63 takva državna poduzeća koje je bivša vlada ostavila novoj, na prste se mogu nabrojiti ona koja kako tako stoje na nogama iako dobar dio njih uživa povlastice zaštićenog ili monopolističkog položaj na tržištu.

Upravo je tragikomično da Luka Rijeka, kompanija sa skoro tisuću zaposlenih, iskazuje dobit od 33 tisuće kuna, što je ravno iznosu bruto zarade jednog jedinog boljeg menadžera, a dužna je 169 milijuna kuna.

Radnik koji jedva sastavlja kraj s krajem, a zakačit će ga i novi porezi, iskočio bi iz kože kad bi znao da samo trgovačka tvrtka Imunološki zavod, iz koje smo se naslušali skandala, duguje skoro sto milijuna kuna. A da se ne govori o Autocesti Rijeka-Zagreb, brodogradilištima, Croatia Airlinesu, HŽ-u, HAC-u, Hrvatskoj poštanskoj banci i Podravci i HEP-u koje su dužne u milijardama, a imaju ili nešto dobiti ili su u minusu i nema teorije da mogu otplaćivati svoje dugove.

Dužna je, zamislite, čak i Hrvatska lutrija: dug 108 milijuna, dobit četiri i pol.

Ako će išta biti egzaktan test ekonomskog uspjeha ili neuspjeha nove vlade, onda je to upravljanje državnim kompanijama koje su još uvijek najveći investitori u žalosnom hrvatskom etatističkom kapitalizmu.

Radimir Čačić najavio je neke mjere ispravno ocjenjujući da je javnim korporacijama potreban krizni menadžment, ali pravi obrisi Vladine strategije prema ovoj državnoj rupi bez dna još se ne vide.

U svakom slučaju, država stanoviti broj tih poduzeća ili njihove dijelove mora što prije prodati, neka mora rješavati koncesijama, a na čelo preostalih dovesti sposobne ljude koji će njima znati upravljati i koji će direktno odgovarati Vladi i javnosti za poslovne rezultate.

Ti ljudi moraju biti probrani po stručnosti i integritetu, a ne po stranačkim ključevima Kukuriku vlasti i moraju biti dobro plaćeni jer se najbolje inače neće moći dobiti. Hrvatski birači ovo više ne žele financirati, a posve je sigurno da s takvim državnim poduzećima nemamo što tražiti ni u EU.

• 
  EneCro   Objavljeno: 12. siječnja 2012. u 10:52

  Mislim da su se ovdje i u par drugih medijskih napisa ovih dana malo pobrkali lončići. Svako poduzeće na svijetu je dužno. Naime, izvori financiranja imovine mogu biti (a) vlastiti kapital vlasnika (dioničara), koji se još zna nazivati glavnicom, equity-em ili ukratko kapitalom, te (b) obveze, što uglavnom znači krediti i emitirane korporacijske obveznice. Ovo pod (b) je očito netko pročitao u bilancama tih poduzeća i nazvao tu kategoriju "dugovima" (ispravno). No, nije toliko važan iznos dugova (obveza), koliko njihov odnos naspram ukupne imovine. Za svako poduzeće i za svaku bilancu uvijek vrijedi jednakost: Ukupna imovina = kapital + obveze. Ako obveze čine do jedne polovine ukupne vrijednosti imovine, tj. ako su obveze jednake kapitalu ili manje od njega, obično se smatra da poduzeće nije kritično zaduženo, tj. da ima "dobru" pologu financiranja. Zato treba ući u iste te bilance i pogledati koji je omjer obveza (dugova) prema ukupnoj imovini (aktivi). Ako je on manji od 0.5, stvar je vjerojatno više-manje u redu (bez ulaženja u dublju analizu). To bi bio pravi pokazatelj. Ovako, iznos dugova sam po sebi ne znači gotovo ništa. Sljedeće što je zanimljivo pogledati je odnos dugova čiji anuiteti dospijevaju u pretstojećih godinu dana (tzv. kratkoročne obveze) nasprav kratkoročne imovine (novac, potraživanja od kupaca itd...). To je indikator kratkoročne solventnosti poduzeća... Da ne duljim, predlažem analizu relevantnih pokazatelja za svaku od navedenih firmi, a ne onih nereprezentativnih...

  • Odgovori
  • Preporuči  
  • Prijavi
• 
  Legolas iz Gospodara prstenova   Objavljeno: 8. siječnja 2012. u 0:20

  "Rupe bez dna" o kojima se govori u tekstu su ostaci socijalističkog privrednog mentaliteta. One su ogledalo povijesti. Upravo je tako izgledala većina poduzeća u socijalizmu.

  • Odgovori
  • Preporuči 2
  • Prijavi
• 
  isuskrist   Objavljeno: 7. siječnja 2012. u 15:51

  Uporno mijesate pojmove. Kompanija od posebnog drzavnog interesa sigurno nije brodogradiliste zato jer tu drzava (odnosno ljudi) zapravo nemaju nikakvog posebnog interesa jer se radi o firmi koja godinama nije zaradila ni kune. Zato to nije firma od posebnog interesa i treba ju prodat, cim cim prije tim tim bolje! Drzavi NIJE U INTERESU namirivati tudje gubitke!

  • Odgovori
  • Preporuči 4
  • Prijavi
• 
  dcikovi8   Objavljeno: 7. siječnja 2012. u 13:00

  A šta tu čovjek može reči ako ja radim neki posao i ne odradim ga kako treba pa normalno je da taj posao nemogu ni naplatiti!! Tako bi trebalo uvesti pravilo i u tim firmama ako je firma u dugu i ti si došao na čelo te firme smanjio si dug i počeo firmu unapređivati, bit češ i plačen za to ali ako se dug i dalje gomila ti imaš debelu plaču i boli te briga e onda češ vratiti sve plače koje si dobio sa zakonskim kamatama pa da vidimo onda gospodu koja bi se kandidirala za takva radna mjesta Tako treba krenuti od vrha do onog najnižeg radnika i problem če se riješiti. Napokon se mora uvesti reda i načelo da svako mora pdgovarati za svoj posao.

  • Odgovori 1
  • Preporuči 4
  • Prijavi

  • 
    ki...cami !?   Objavljeno: 7. siječnja 2012. u 17:36

    apsolutno,u tom slučaju bi mogli govoriti da se radi o pravnoj državi, a ne o "banana državi" (kao kod nas) !

    • Preporuči  
    • Prijavi