Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 1
Sutra: 6° 6° 1
20. studenoga 2018.
Pardon Sanje Modrić

kolumna Ratna odšteta kao pucanj u prazno

Foto: Darko JELINEK
Foto: Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 10. veljača 2018. u 12:06 2018-02-10T12:06:36+01:00

Pitanje ratne odštete, koje je premijer lansirao u eter prije posjeta Aleksandra Vučića predsjednici Grabar-Kitarović, teško je i komplicirano na više razina.

Njegova je moralna komponenta nesporna, osjećaju je svi građani, lijevi i desni, umjereni i nabrušeni, školovani i polupismeni. Iz Srbije su ratovali protiv Hrvatske na hrvatskom teritoriju. Prema nalazima državne komisije iz 1999. godine, u Hrvatskoj je uništeno 217 tisuća stanova i 50 tisuća kuća, cijena razaranja: 236 milijardi kuna. U sadašnim relacijama, to su dva cijela hrvatska godišnja proračuna. Ispravno je tražiti od Beograda kompenzacije za ono što je ovdje razoreno i uništeno oružjima i vojskom koja je odatle poslana ovamo. Pošteno bi bilo, a i otrežnjujuće, da se barem sadašnja Srbija suoči s posljedicama svoje politike i da pristane na razgovore o ratnim reparacijama.

Naravno da nitko ne očekuje bajku u kojoj bi se to, čak i u idealnim uvjetima, dalo učiniti odjednom, ni brzo. I druge države dogovarale su ratnu odštetu teško, a novac je naposlijetku kapao obročno, nekad je zamijenjen robama, uslugama i trgovačkim dilovima.

Strana koja traži uvijek hoće više nego što je strana koja daje spremna dati i to je općeniti princip. No, Hrvatska ima svako moralno pravo inzistirati i od toga nikad ne odustati. Samo što je, na žalost, odustala već odavno.

U ove 23 godine od kraja rata, odšteta nikad nije bila tema ozbiljnih razgovora sa srbijanskim vodstvima. Tek načelna suglasnost da će Hrvatska i tadašnja Srbija za šest mjeseci sklopiti sporazum o naknadi za uništenu imovinu, postignuta je u Beogradu 1996. Ali sporazum nikad nije ni sastavljen, a kamoli supotpisan. Hrvatske ga se vlasti više nikad nisu sjetile, a kamoli da bi drugu stranu pritiskale da se on bar održi na životu.
Mislim da je glavni razlog za to jeziva lijenost hrvatske političke kaste, koja se poslovično najviše brine za svoju zaradu i službene automobile, a puno se manje okupira brigom za nacionalne interese. Drugo, a to će zvučati neugodno za mnoge ovdašnje uši, i hrvatske su snage rušile, palile i otimale, pa je trebalo – da je išta ikad i započeto – napraviti pošteni saldo što je čije. Ako bi se pregovori o tome ikad i otvorili, na tome bi sigurno inzistirala suprotna strana i tome se ne treba čuditi.

Treće, i hrvatska tužba protiv Srbije za genocid, kao i srpska protiv Hrvatske, odbijene su na Međunarodnom sudu pravde, čime se komplicira i naša pozicija oko ratne odštete.

Sve to znači da bilo kakav eventualni dogovor može biti samo plod zrele bilateralne suglasnosti između Zagreba i Beograda, a to su trenutno pusti snovi.

Srpski ministar obrane Aleksandar Vulin pao je jučer u totalnu histeriju očekujući da će njihovog predsjednika u Zagrebu dočekati ustaše i pokušati ga ubiti. Zato se postavlja pitanje zbog čega je Plenković uopće ubacio »otvoreno pitanje« ratne odštete, koje su hrvatske vlasti odavno zatvorile, a posve u prazno. Da mu je do preokreta, a on jest potreban, bio bi ga strpljivo pripremao na milijun sastanaka, ne izlazeći s njime van dok bar vrabac nije u ruci. Ovako nije napravio ništa. A uspio je minirati predsjednicu i njen pokušaj da se barem o nečemu, od svega što stoji u mjestu, započne razgovarati sa susjedom preko Dunava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka