Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
14. studenoga 2018.
Rat i mir
Rat i mir
Autor:
Objavljeno: 27. studeni 2010. u 12:00 2010-11-27T12:00:00+01:00

Elegantni predsjednički prijem s kojim su Josipović i Tadić u četvrtak navečer zaokružili svoje dvodnevno drugovanje u Hrvatskoj, djelovao je kao jedan vrlo ugodangrađanski događaj.

Kako bi se sugeriralo da srbijanskog predsjednika, kao dragog gosta, dočekuje kompletno hrvatsko društvo, a ne samo suva politika, pozivnice su išle ljudima koji nešto znače u potpuno različitim sferama, od privrede, vlasti i umjetnosti do estrade i sporta. Posve je očigledno da se izborom inače nespojivih uzvanika – ja sam, recimo, prvi put uživo vidjela Blanku Vlašić – htjelo naglasiti da odnosi između Hrvatske i Srbije postaju široki i horizontalni. Poslana je poruka da su se politike i prije sastajale iz nužde i interesa, ali da ovo sada možemo početi zvati pravim prijateljstvom.

Da je upravo to bila ideja kasnije je u mikrofon potvrdio i Tadić, a sekundirao mu je Josipović. Tadićevom »Ovo nije protokolarni susret dviju država, nego prijateljski susret dvaju društava« zapljeskali su Severina i Lepa Brena, Mudrinić, Darinko Bago i Tijanić, direktorica Hine i Voja Brajović, hrvatski i srpski novinari, pisci, Fižulić i Nadan Vidošević, poznata imena nevladinih organizacija, nekoliko velikih srpskih poduzetnika kojima ne znam imena, Blanka Vlašić i unuka Josipa Broza Tita.
Luka Bebić razgovarao je s Tadićem hvatajući ga za nadlakticu.

Direktor HTV-a i Hloverka željeli su biti vrlo šarmantni. Srpske i hrvatske kamere pazile su jedne na druge u gužvi. Čak su si i muškarci iz Josipovićevog i Tadićevog osiguranja namigivali s razumijevanjem. Promatrajući čuda te hrvatsko-srpske Arkadije usred Zagreba, svašta mi je padalo na pamet.

Koliko je ljudi pobijeno, protjerano, raseljeno i unesrećeno, koliko psovki i kletvi, koliko strašne štete koja se neće moći popraviti narednih 50 godina. A evo, sada se »naša društva« ljube i tapšu i svatko pazi da ne izgovori ništa što bi drugoj strani moglo zazvučati neugodno.

Neka nitko ne shvati da sam protiv dobrih odnosa sa Srbijom, božesačuvaj, ali zar nije nekako nestvarno da nakon općeg klanja ipak dolazi ovakav dan.

 Pa onda, ovo je takvo zanimanje da znam mnogo barem o ljudima iz Hrvatske koji razdragano žvrgolje na ovom predsjedničkom domjenku pa naprosto ne mogu vjerovati kako su se neki od njih profinili i civilizirali. Prije su mrzili sve otamo u paketu jer su bila »takva vremena«, a sada se, vidiš, tako lijepo kucaju čašama s pravim pravcatim Srbima, pa čak i s Aleksandrom Tijanićem. O vremena, o običaji.

Ali najzanimljivija je bila pomisao da bi kroz žile političkog konstrukta o novom »velikom prijateljstvu između Hrvatske i Srbije« – koji su Josipović i Tadić stvorili pametnom taktikom dobrih vibracija – polako doista mogla poteći prava ljudska krv. Dva dana govorili su iste stvari o suradnji, dobrosusjedstvu, uvažavanju, međusobnom otvaranju i rješavanju problema, a na prijemu su čak isto i izgledali. Tamno odijelo, bijela košulja bez kravate, bijela kosa, dva brata blizanca, dvije srodne politike, rukom pod ruku.

Kao što je rat bio projekt, tako, bogami, projekt može biti i mir. Za rat je dovoljan jedan, ali za mir trebaju dvoje. Josipović i Tadić žele biti ta dvojica i treba im poželjeti uspjeh.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka