Slušam jučer prijenos dosadnog i nevažnog politiziranja s desna na lijevo i obratno na saborskom aktualnom satu i nabasam na internetu na jednu peticiju. Šaljući srdačne pozdrave onome tko se toga konačno sjetio, tu sam peticiju brže bolje potpisala i želim je ovdje reklamirati. 

  Peticija se obraća ministru zdravlja Rajku Ostojiću od koga se traži da roditeljima i starateljima male djece koja se nalaze na bolničkom liječenju omogući boravak s djetetom u bolesničkoj sobi 24 sata na dan. 

  Riječ je o problemu za koji mnogi građani Hrvatske ne znaju jer se s njime, srećom, nisu susreli budući da ili nemaju malu djecu, ili su im djeca vrlo zdrava pa im do sada nikad nije trebala bolnica. 

  No, problem je velik i krajnje ozbiljan, a pritom, što je najluđe, lako rješiv. Majke i očevi hospitalizirane djece imaju, dakle, u Hrvatskoj pravo na cjelodnevni boravak u bolnici samo u tri situacije. Potpis liječnika da ostane uz svoje bolesno dijete danju i noću dobit će majka bebe koja nije starija od šest mjeseci a hrani se isključivo na prsima, jedan od roditelja djeteta s teškoćama u razvoju ne starijeg od šest mjeseci, te roditelji samo one djece starije od šest mjeseci, a mlađe od pet godina, koja se liječe od malignih bolesti. 

 Tako kaže pravilnik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje gdje se usput navodi kako se građanima čak i takva drakonski limitirana prava smiju uskratiti ako odgovorni u zdravstvenoj ustanovi u koju je njihovo dijete smješteno kažu da kod njih za takvu uslugu »nema dovoljno kapaciteta«. 

  Da se u Hrvatskoj do danas ništa nije promijenilo kad je riječ o zaštiti interesa najmlađih pacijenata, ne bih znala ni ja da nedavno u obitelji nisam imala slučaj s djevojčicom od dvije i pol godine koja je desetak dana morala provesti u bolnici. Sirota majka danima je kumila osoblje te razvikane zagrebačke zdravstvene ustanove da je puste da i preko noći ostane s djetetom koje se, pored svega ostaloga, još i previjalo od bolova. Ali ne. Mlada žena je plakala i molila, ali uzalud. 
 

  Rekli su joj da imaju nekoliko apartmana koji se, naravno, plaćaju pa to mnogi roditelji sebi ne mogu ni priuštiti, no svi su bili već zauzeti. 
 

  Curica je izašla iz bolnice ozbiljno traumatizirana i još uvijek se oporavlja od strahova. Jednog sličnog slučaja iz moje okoline sjećam se od ranije kad je dječak od šest godina, nakon boravka u bolnici gdje su ga potpuno odvojili od roditelja, ponovo počeo piškiti u gaćice. 

  Budući da svaki razuman čovjek, imao on djecu ili ne, zna da je za bolesno dijete užasna dodatna trauma kad ga otpreme u bolnicu, strpaju u tuđi krevet i predaju nepoznatim ljudima u bijelim kutama, ovakvi propisi kakve mi imamo zaista su zaprepašćujući. 
 

 Prvo, ne možeš vjerovati da ljudi koji su odabrali jedno duboko humanističko zvanje ne razumiju koliko je važno i doista potrebno osigurati da uz bolesno dijete mogu bdjeti majka i otac kako bi mu pružili utjehu i sigurnost. 

  A drugo, nevjerojatno je da se roditeljima brani da budu uz dijete iako za to nije potreban ama baš nikakav trošak. Samo jedna stolica uz dječji krevetić. 

  A ne mora biti čak ni to. Sjedit ćeš i na golom podu ako treba samo da ih u mraku možeš držati za ruku. 
 

  Je li tako, ministre?