Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 3
Sutra: 14° 18° 13
21. lipnja 2018.
Pardon Sanje Modrić

kolumna Moraš se bojati školstva nakrcanog papirnatim peticama

Snimio Ivica TOMIĆ
Snimio Ivica TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 31. svibanj 2018. u 20:37 2018-05-31T20:37:30+02:00

Nevjerojatno je, ali istinito: 70 posto osnovaca u našoj zemlji prolazi s pet. Statistika Instituta za društvena istraživanja o superodlikašima pokazala je da osmi razred osnovne škole završava čak 11 posto đaka koji ne znaju ni za jednu drugu ocjenu osim za peticu

Masovna histerija počinje već na početku osnovne. Vječno se o tome priča kad je kraj školske godine, ali nikakve koristi. Djeca moraju imati sve petice, ako ne baš sve, o glavu je da bar prođu s odličnim. Pritisak je užasan i glavni problem sigurno nije u »patološki ambicioznim roditeljima« na koje se obično upire prstom.

Jer, ni u jednu gimnaziju u Zagrebu, a pogotovo bolju, ne može se upisati dijete koje je godine završavalo s vrlodobrim. O mangupima koji su prolazili s tri da se i ne govori, jedva će ih uzeti i obrtničke škole. Tako je i u drugim gradovima.

Nevjerojatno je, ali istinito: 70 posto osnovaca u našoj zemlji prolazi s pet. Statistika Instituta za društvena istraživanja o superodlikašima pokazala je da osmi razred osnovne škole završava čak 11 posto đaka koji ne znaju ni za jednu drugu ocjenu osim za peticu.

Ministrica Blaženka Divjak i svi koji se bave školom valjda i sami znaju da tu nešto nije normalno, znali su i oni prije, ali godinama ne vidimo da se išta mijenja. Zato svatko tko priprema djecu za školu treba biti ozbiljno zabrinut, ja jesam.

Ovaj sustav, koji potiče bespoštednu jagmu za ocjenama, niti ima smisla, niti daje realnu sliku sposobnosti učenika, a najgore je što je za djecu krajnje nezdrav i razoran.

Učenik koga se goni da doma donosi same petice, umjesto da se prvenstveno razvija u onome čemu je sklon, što ga zanima i ispunjava, postaje neurotično, nezadovoljno, nesigurno i nesposobno podnijeti bilo kakav poraz.

Naravno da i u ostalome treba korektno izvršavati svoje zadatke, ali kakav je smisao tjerati dijete da baš u svemu bude najbolje? Ne bi se tom ludilu predavala ni većina roditelja kad se na to ne bi osjećali prisiljenima zbog kriterija upisa u daljnjem obrazovanju.  

Mnogi će se složiti da ove naše papirnate petice nisu nikakva garancija za uspjeh u životu, a evo i stvarnog primjera iz mog razreda u jednoj od elitnih zagrebačkih gimnazija. Sjelo je zajedno u klupe nas 35 besprijekornih odlikaša, 12 djevojčica i 23 dječaka, ali već nakon prve godine, stvari su se drastično drukčije poslagale.

Samo jedan među nama završio je sve četiri gimnazijske godine s odličnim, dio nas ostalih prošao je s odličnim  tri, dva ili samo jedan razred. Nijednu godinu nije nas bilo više od troje ili četvero s odličnim uspjehom, ostali vrlodobri, dobri, neki i na popravnom.

A što se dogodilo kasnije?

Desetero od nas 35 superodlikaša iz osnovne škole nije kasnije završilo fakultete. Imamo nekoliko doktora znanosti i sveučilišnih profesora i nekoliko vrlo uspješnih poduzetnika, ali svi oni prilazili su u srednjoj školi s četiri ili čak s tri.

Najbolje karijere ostvarili su oni koji su tjerali ono što vole – fiziku, kemiju ili nešto drugo, a sve ostalo koliko moraju – a uz školu su se bavili glazbom, hokejem, čitanjem, bilo čime što ih je zabavljalo.

Fiksacija na školu i petice nikoga ne čini kompletnim ljudskim bićem i nikoga ne osposobljava za sve ono što tek dolazi. Upravo suprotno, stvara hladne, bolesno kompetitivne, zagrižene i ljutite odrasle ljude kojima je taj teror oduzeo sve ostalo što mladost treba probati.

Sustav koji se temelji  na zgrtanju najboljih ocjena mora se mijenjati. Ali u našem školstvu mora se mijenjati sve, a to »sve« stoji i stoji.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka