Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 4n
Sutra: 5° 5° 4n
18. studenoga 2018.
Pardon Sanje Modrić

kolumna Bi li to moglo biti domoljublje?

Foto Damir ŠKOMRLJ
Foto Damir ŠKOMRLJ
Autor:
Objavljeno: 26. lipanj 2018. u 12:13 2018-06-26T12:13:38+02:00

Zaključila sam – ne, doduše, bez popratne samoironije – da sam ja valjda ipak pretjerani domoljub, iako mi se taj pojam domoljublja u hodu toliko ogadio da mi je sad čak i malo neugodno klasificirati sebe među te i takve koji se kao veliki Hrvati legitimiraju čim im u liftu kažeš dobar dan.

Bili smo i nezaposleni, i deset godina podstanari s malom djecom iako smo iz Zagreba, i ozbiljno bez para, i svakakvi, ali nikad mi se nije išlo iz Hrvatske. A mogli smo, bilo je ponuda, imamo fakultete, znamo dobro govoriti i drugačije nego na materinjem jeziku. Htjela sam to racionalizirati.

Zašto je sa mnom to tako, a istovremeno mi se fućka za hrvatske trobojnice, grbove, kraljeve i slavne datume naše »tisućljetne« povijesti? Zbog čega ja baš nisam htjela otići, a i prije su, kao i sada, mnogi dobri ljudi odlazili van i većina se nikad nije vratila. Poznam ih dosta. I zaključila sam – ne, doduše, bez popratne samoironije – da sam ja valjda ipak pretjerani domoljub, iako mi se taj pojam domoljublja u hodu toliko ogadio da mi je sad čak i malo neugodno klasificirati sebe među te i takve koji se kao veliki Hrvati legitimiraju čim im u liftu kažeš dobar dan.

Ali evo da objasnim kako je to sa mnom. Bio je Dan državnosti, pa nam je pala i ta neka prigoda za introspekciju. Bozanić je, recimo, jučer izjavio da trebaju ostati u domovini svi koji imaju izbora da bi svojim ostankom pomogli drugima. Ne slažem se s njim, ali tako je i inače s nama dvoma. Kako bi kardinal išta znao o bilo čijim tuđim situacijama, osobnim stavovima i posljedičnim odlukama i imaju li ljudi izbora ili ga nemaju? Osim toga, ne mislim da je itko dužan »pomagati drugima« ostajući u Hrvatskoj ako mu se ide i ako misli da će njemu i njegovoj djeci tamo negdje biti bolje. Pomažeš, dok si tu ili bilo gdje, radeći najbolje što znaš, plaćajući porez, sadeći vrt, odvajajući otpad i čuvajući ljudskost. Život je jedan, nepristojno se u to petljati bilo kako, kardinale, a pogotovo tim vašim sirovim kolektivističkim frazama. Svatko najbolje zna do čega je njemu najviše stalo i što mu je važno da ostane ili da ode.

Ja, na primjer, volim svoj jezik. U njemu plivam lako kao srdelica po svakom vremenu i žao mi je što ga ne znam još bolje kad čitam neke naše čarobne pisce i knjige. Čini mi se da bih se bez hrvatskog jezika osjećala iščupanom iz korijena, poljuljanom i odlijepljenom od svoga lica. To je bitno meni, a ne mora biti drugima. Možda bi to moglo biti domoljublje. Kako hoćete, uostalom. Ne vješam zastavu na kuću, ali moj jezik je moja zastava.

Onda, ovdje su moji ljudi, naša djeca – sretna sam što smo ih odgojili da budu tu i da se vrijednim radom bore za sebe – zatim grob moga oca i moje majke, ulice i škole moga djetinjstva, naši ručkovi subotom u pola tri, priče djevojčicama za laku noć i otoci koje smo oplovili režući slatki paradajz i špek za užinu. Ne kažem da se drugdje ne bi moglo uživati u drugim stvarima, pa jasno da bi. Ali ja uživam u tome i tako, ovdje doma.

Volim Hrvatsku koja je dovoljno široka za sve. Koja ne sudi i ne propisuje kako će tko. Onu koja ne mjeri stisnutim očima ničije hrvatstvo, ne proklinje i ne vrijeđa druge. Takvu u kojoj ima mjesta za svaki pošten način života, za svaku umjetnost, za sve spolove, nacije i rodove i takvu koja će svakome tko je gladan ponuditi tanjur tople juhe. Ta Hrvatska je moja domovina i od nje nikad neću odustati jer je poznajem i znam da je ima.

Pa sad vi recite je li to to i je li to dovoljno. Iako me, zapravo, uopće ne zanima što kažete.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka