Što će, ćerce moja, biti s ovim svijetom, bilo je tipično pitanje moje svekrve, bake Katice. Puklo bi kao ciknuta žarulja nad stolom u boravku kad god bi u vijestima vidjela nešto okrutno ili sramotno. Gledala bi me ravno u oči. Činilo joj se valjda – pogrešno, dakako – da novinari znaju bolje nego drugi zašto toliko toga oko nas ide u vražju mater, možda čak da umijemo predvidjeti razvoj stvari. Na njenom grobu je mirno, ali njen nemirni uzdah nad užasima među ljudima olovno pritiska i sada.

Čitamo ovih dana o odvratnoj politici predsjednika SAD-a Trumpa prema migrantima iz Južne Amerike koji iz Meksika pokušavaju na divlje ući u zemlju bježeći od bijede, bandi, kriminala i straha u kome se ne da ni disati, a kamoli podizati obitelji. AP izvještava da imigrantske službe Trumpove administracije izbjeglicama sistematski oduzimaju djecu. Može li to itko zamisliti 2018. godine?

Od polovine travnja ove godine, kada je stupio na snagu taj čudovišni propis, suprotan i međunarodnom pravu i američkim zakonima, policija koja čuva granice otela je roditeljima  »latinosima« 1995 djece svih uzrasta, od beba, do petogodišnjaka i tinejdžera. Dopisnik Telegrama iz SAD-a Dživo Đurović javlja da se ta fašistička mjera sada širi i na legalne tražitelje azila, to je još oduzete djece na ove dvije tisuće.

»Jedan čovjek iz Hondurasa ubio se nakon što su mu na granici nasilno oduzeli trogodišnjeg sina«.

Kako normalni građani Amerike žive s tim što radi njihova zemlja, to je teško i zamisliti. Dio tamošnje javnosti, nevladinih organizacija, ali i vjerskih vođa, diže se protiv okrutnosti nad djecom i roditeljima migrantima.

Trumpovska metoda »zaštite države« nataknula je zvjersko lice cijelom društvu SAD-a. Opravdano se pitati čeka li nešto slično i Europu koja želi zaustaviti zbjegove očajnika iz Azije i Afrike ispred svojih vrata?

Ovdje već imamo žicu, oružje na granicama i riječi oštre poput bodeža. Velik je problem migracija. Točno. Europskim državama teško je prihvatiti valove ljudi, odlučnih da se pokušaju spasiti iz pakla kod kuće, pa makar ih to odvelo i u smrt. Zajednička politika je cilj koji se ne postiže. Vlasti nekih zemalja, poput Mađarske i Poljske, ne žele učiniti baš ništa, zauzele su stav da ih se tuđa nevolja ne tiče jer imaju dovoljno svojih briga. Klatno se pomaknulo i u Njemačkoj.

I kod nas politika čvrste ruke prema migrantima dobiva momentum. Nekidan su hrvatski policajci pucali u kombi s migrantima i ranili dvoje male djece. Po pravilima službe. Što je s tom djecom?

Empatija prema migrantima sve češće se i ovdje proglašava zašećerenom utopijom od koje se zbog realnosti mora odustati.  No kakvi ćemo ljudi postati, kakva društva, ako u sebi ubijemo drhtavicu zbog onih koji pate?

I kakav svijet stvaramo za svoju djecu ako im budemo pokazivali da je empatija naivna, glupa i nepraktična jer je skupa i remeti naše interese? Pa i životinje imaju osjećaje, čitajte fenomenalnu studiju »Kad slonovi plaču« Jeffreya Massona i Susan McCharty. Kad slonici umre beba, ona žaluje. A cijelo krdo je danima čeka dok otplače svoju traumu iako je žedno i gladno. Kod Trumpa nema ni toliko suosjećanja kao kod životinja. Ali što mu je ljudsko onda uopće ostalo?