Grad: Rijeka
Danas: 26° vedro
Sutra: 12° 29° vedro
22. kolovoza 2017.
Politički skalpel Dražena Ciglenečkog

kolumna Zločinac Tito bio za Hrvate ipak najbolja opcija

D. STININ/PIXSELL
D. STININ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 31. srpanj 2017. u 15:36 2017-07-31T15:36:00+02:00

Za Hrvate u Drugom svjetskom ratu iole dobra opcija bio je samo Tito. Daleko je to, naravno, bilo od idealnog, Tito ima sve karakteristike zločinca, ali u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bolje od toga nije se moglo. Sva sreća da je dosta Hrvata to tako i shvatilo i otišlo u partizane, posebno iz Dalmacije

Milorad Pupovac je u subotu u Srbu rekao da je u ustanku, čiju je 76. obljetnicu proslavljao, bilo – grešaka. Ali, može li se stotinjak hrvatskih civila pobijenih u svega nekoliko dana nakon 27. srpnja 1941. i još puno više njih trajno protjeranih nazvati samo greškom? Ne, zločin je bio sastavni, štoviše pretežiti dio tog ustanka. Ubrzo po formiranju NDH, srpsko stanovništvo bilo je izvrgnuto progonu, a Srbi su uzvratili ubijanjem Hrvata, koji nisu imali nikakve veze s terorom Pavelićevog režima i takozvanih divljih ustaša. Oni nas, mi njih, na to se faktično svodio ustanak koji se u Hrvatskoj u vrijeme socijalističke Jugoslavije obilježavao kao državni praznik, a danas ga još slave SNV i SABH.

Tako je, znači, započela antifašistička borba na prostoru NDH. A kako je završila? Egzekucijom zarobljenih pripadnika vojske ustaške države i hrvatskih civila, koji su u prvoj polovici svibnja 1945. bježali pred nadirućim partizanskim snagama. »Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu«, poručio je Josip Broz Tito u svojem govoru u Ljubljani 26. svibnja 1945. Posljedica djelovanja te ruke brojne su masovne grobnice po Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su bez suđenja okončani životi više desetaka tisuća Hrvata.

Na osnovu ovih nepobitnih činjenica naizgled se ne bi mogao izvući drukčiji zaključak nego da je cijela ta antifašistička borba na čelu s Titom i komunistima, barem što se hrvatskog naroda tiče, samo jedan neprekinuti zločin i da se o tome stoga nema što pohvalno za reći, a kamoli nešto slaviti. Dakle, ne govorimo o sustavu neslobode uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata, nego o zbivanjima tijekom rata, uključujući i ona neposredno po kapitulaciji nacističke Njemačke. U to da su Titovi partizani bili tek obični zločinci vjeruje i današnja hrvatska desnica, od koje je dio u HDZ-u, a ostatak po nekim drugim strankama. Međutim, makar to možda zvučalo paradoksalno, nisu u pravu. Unatoč tome što bi se, kad bi sve te pokolje bilo moguće precizno zbrojiti, zajedno s Bleiburgom i Križnim putem, možda čak pokazalo da su, od svih strana involviranih u brutalan građanski rat, baš partizani počinili najviše zločina.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nedavno je antifašistički pokret htio odvojiti od komunističke vladavine, pa je izjavio »ono što je bilo od 1941. do 1945. smatram pozitivnim«. Nije. Primjerice, masakr koji su srpski ustanici 1941. napravili u Boričevcu nikako se ne bi mogao ocijeniti pozitivnim. Ali, svejedno i dalje postoji sasvim dovoljno argumenata u prilog onome na što je Jandroković ciljao.

Što su Hrvati mogli 6. travnja 1941., kad su prve bombe pale na Beograd? Ustaše su četiri dana kasnije proglasile NDH. Načelno to nije bio loš potez, ali kako su im sponzori bili nacisti, taj politički pothvat nije mogao imati sretan nastavak ni kraj. NDH jednostavno nije valjala i za njom ne treba nimalo žaliti. Manjina Hrvata podržavala je kraljevsku vladu u Londonu, čija su vojska u Jugoslaviji bili četnici. Draža Mihailović je u lipnju 1941. legitimno pretendirao na naziv antifašist, što su mu, uostalom, SAD i Velika Britanija, priznali. No, četnici su imali velikosrpsku viziju Jugoslavije, u kojoj bi Hrvati, naročito poslije ustaških zločina nad Srbima, jako slabo prošli. To je sugerirao već i odnos četnika prema Hrvatima u ustanku iz 27. srpnja 1941. Stoga je za Hrvate u Drugom svjetskom ratu iole dobra opcija bio samo Tito. Daleko je to, naravno, bilo od idealnog, Tito ima sve karakteristike zločinca, ali u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bolje od toga nije se moglo. Sva sreća da je dosta Hrvata to tako i shvatilo i otišlo u partizane, posebno iz Dalmacije.

Krvavo su se tukli na Neretvi i Sutjesci, puno ih je poginulo, ali njihove žrtve nipošto nisu bile uzaludne. Zahvaljujući njima ne samo da četnici nisu bili jedini u statusu saveznika antinacističke koalicije, što bi za Hrvate bilo pogubno, nego Srbi nisu imali nadređenu poziciju u partizanima, što je nakon rata bilo iznimno važno. U socijalističkoj Jugoslaviji, za razliku od Kraljevine, Srbi nisu bili dominantan narod.

Da, mogli bismo sada maštati kako bi lijepo bilo da je 1945. stvorena samostalna, liberalno-demokratska Hrvatska orijentirana na Zapad. U tom slučaju danas možda po životnom standardu uopće ne bismo zaostajali za Austrijom ili Italijom. Takvo što, međutim, 1945. naprosto nije bilo izvedivo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka