Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Komentar Dražena Ciglenečkog

kolumna Živi zid je prebacilo, nisu više zabavni

Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 19. prosinac 2017. u 21:24 2017-12-19T21:24:13+01:00

Budući da žele da ih se tretira kao stranku čiji cilj nije samo provocirati političke moćnike nego i doći na vlast, nema razloga da im se više gleda kroz prste. Zato valja reći da u Živom zidu nisu nikakvi anarhisti. U toj je stranci prisutan snažan totalitarni sindrom, nezavisnost institucija ništa im ne znači

U trenutku kad se Ivan Vilibor Sinčić 2014. kandidirao za predsjednika Republike, malo tko je čuo za njega. Tijekom kampanje je Sinčić ostavio jako loš dojam, u sučeljavanjima s protukandidatima pokazao je zapanjujuće neznanje i neinformiranost, ali svejedno je dobio 293 tisuće glasova, ili 16,42 posto. Jesu li birači koji su na glasačkim listićima zaokružili Sinčića, mladića u 24. godini, a mentalno na razini srednjoškolca, zaista htjeli da on bude predsjednik Hrvatske? Neki od njih sigurno jesu, ali može se pretpostaviti da ih je većina svojim odabirom tek izražavala nezadovoljstvo glavnim konkurentima, predstavnicima lijevog i desnog bloka, Ivom Josipovićem i Kolindom Grabar-Kitarović. Ovaj je rezultat ipak uvjerio Sinčića da ima podršku gotovo 300 tisuća hrvatskih građana. Takve se stvari događaju predsjedničkim kandidatima. Josipović, koji je u drugom krugu tih izbora, makar je izgubio, dobio preko milijun glasova, mislio je da s tim kapitalom kreće u osnivanje svoje političke stranke. Prizemljenje je za Sinčića stiglo vrlo brzo, krajem 2015. njegov je Živi zid osvojio samo jedan mandat, on osobno. Donekle mu je utjeha mogla biti činjenica da je Josipović s Naprijed Hrvatska prošao na tim parlamentarnim izborima i puno gore.

Taj je saborski saziv kratko trajao, a Sinčić je ostao potpuno nezapažen. Više nego njegove blijede zastupničke rasprave, pozornost javnosti privlačile su pokušaji članovi Živog zida da onemoguće pojedine ovrhe. Te su inscenacije bile pomno razrađene od strane Živog zida i u pravilu su završavale na način da su policajci nosili Sinčića i Ivana Pernara, kojeg su Hrvati prvi put upoznali prilikom takozvanih Facebook prosvjeda 2011., kad je također inzistirao da snage reda privode. Tako je ovaj dvojac stvarao famu da su oni, umjesto da se uključe u besplodno brbljanje političara, jedini spremni na izravnu akciju kako bi se suprotstavili društvenoj nepravdi. Ekspresni pad Vlade Tihomira Oreškovića bio je dodatni poticaj protestnim opcijama, nastalim na uvjerenju da je postojeći stranački sustav pokvaren. Živi zid je značajno profitirao od ovih antiestablišment osjećaja. Na izborima u rujnu 2016. s njihove je liste u Sabor ušlo čak osam zastupnika. U međuvremenu ih je Klub Živog zida napustilo četvero, ali unatoč tome u anketama je ta stranka dospjela već do trećeg mjesta i podržava je nešto manje od 12 posto birača.

Sinčić nije napredovao, od njega Živi zid nema naročite koristi, međutim u Saboru se kao njihov frontman nametnuo Pernar, a pojavio se i Branimir Bunjac. Iz istupa potonjeg, povjesničara po struci, jasno je da je on daleko pametniji nego Pernar i da ima potencijala razviti se u vrhunskog demagoga. No, problem je Živog zida što su, valjda pod utjecajem anketnih rezultata, počeli sami sebe ozbiljno shvaćati. Na početku ovog mandata živozidaši, konkretno Pernar i Bunjac, djelovali su osvježavajuće u Saboru. Da, često su i lupetali o stvarima o kojima apsolutno ništa ne znaju, iako toga možda nisu svjesni, ali su progovarali diskursom kakvog dotada nije bilo u hrvatskom parlamentu. Pernar i Bunjac nisu se ustručavali imenom i prezimenom prozvati ljude o kojima se u kuluarima šapće kao o štetočinama. Bili su u pozitivnom smislu saborske lude. Za politički bi život bilo vrlo korisno da Sabor u svakom sazivu ima po nekoliko ovakvih zastupnika bez dlake na jeziku, koji će nemilosrdno šibati sve važne političke i društvene aktere.

Uglavnom, Živi zid je bio simpatično društvo političkih diletanata. No, onda ih je prebacilo. U petak je Pernar za saborskom govornicom tvrdio da je on najpopularniji zastupnik i da je zato žrtva zavjere HTV-a, koji »prekida program zbog mene, stavlja reklame, reprize, cenzurira me«. Kakav nevjerojatan ego! Sinčić je, pak, ispalio u intervjuu za N1 televiziju da su svaki dan sve veće šanse da on preuzme premijersku dužnost. Živi zid, dakle, više nije zabavan. Ali, kad je već tako i budući da žele da ih se tretira kao stranku čiji cilj nije samo provocirati političke moćnike nego i doći na vlast, nema razloga da im se više gleda kroz prste.

Zato valja reći da u Živom zidu nisu nikakvi anarhisti. U toj je stranci prisutan snažan totalitarni sindrom, nezavisnost institucija ništa im ne znači. Pernar je, primjerice, prošlog tjedna tvrdio da će na HTV-u, kad Živi zid bude na vlasti, Maji Sever biti vraćena emisija, a da će on u emisijama javne televizije pričati o čemu ga je volja, a ne da mu voditelj određuje teme. Ako još spomenemo i Sinčićevu izjavu da Hrvatska, da se pitalo Živi zid, nikad ne bi surađivala s Haškim sudom, što se danas ne usude izreći niti najtvrđi hrvatski nacionalisti, dobivamo zapravo sliku stranke opasnih namjera, a ne zaigranih vagabunda.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka