Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 1
Sutra: 29° 29° 1
20. rujna 2018.
Komentar Dražena Ciglenečkog

kolumna Vatreni mogu malo što učiniti za Hrvatsku

snimio Denis Lovrović
snimio Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 10. srpanj 2018. u 22:17 2018-07-10T22:17:07+02:00

Lijepo je da glumac Mark Wahlberg simpatizira našu reprezentaciju, ali nitko neće zbog toga investirati u Hrvatsku i otvoriti nova radna mjesta. Za to su potrebne neke druge stvari. One se neće riješiti zahvaljujući samo euforiji koja je zahvatila zemlju. 

Svjetsko nogometno prvenstvo prekrasan je događaj. Ništa kao tih mjesec dana svake četiri godine ne zbližava planet i ne zaokuplja gotovo kompletno čovječanstvo. Ne postoji ništa usporedivo sa Svjetskim prvenstvom. Nogomet tijekom tog natjecanja može razveseliti i dovesti u jedno posebno stanje cijele nacije. To, naravno, nije malo. Ali, to je sve od nogometa, tu uglavnom prestaje njegova društvena moć. Valja to imati na umu kad ovih dana, kao rezultat sjajnog niza hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji, iznova slušamo i čitamo kako su Vatreni iznimno napravili za Hrvatsku. Jesu, već su nam donijeli veliku radost, a tko zna što nas još čeka, ali više od toga Zlatko Dalić i njegova momčad ne mogu. Oni koji tvrde suprotno, ili su manipulatori, ili žrtve floskula o nevjerojatnim pozitivnim posljedicama uspjeha na sportskom terenu.

Gotovo opće je mjesto aktualnih analiza dosadašnjeg mundijalskog učinka družine Luke Modrića teza da su oni međunarodno afirmirali Hrvatsku. Ekstatični mistifikatori činjenice da se Hrvatska probila već do polufinala urlaju »svi sad znaju za nas«. Da, i? Kako se prvenstvo intenzivno medijski prati, logično je i da se širom svijeta izvještava da je među četiri preostale reprezentacije i hrvatska, i da će se sutra s Englezima boriti za finale. No, to u konačnici neće utjecati na percepciju Hrvatske. Znamo to, uostalom, iz vlastitog iskustva. Ništa se za Hrvatsku nije promijenilo nakon što smo se prije 20 godine plasirali u polufinale.

Vladavina Franje Tuđmana nije zbog toga u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u prikazivana u ljepšem svjetlu. Nitko nam, primjerice, nije došao i rekao da smo pobjedom nad Die Mannschaftom zaslužili da nas se izuzme od suradnje s Haškim sudom. Tuđmanova reputacija u svijetu nije se, unatoč njegovom slavljeničkom raspoloženju te večeri u svečanoj loži stadiona u Lyonu, popravila niti za milimetar. Iluzija je da se države mogu afirmirati temeljem sportskih uspjeha. Nekad je Erich Honecker mislio drukčije, pa je u DDR-u razvijen opsežan program dopingiranja plivačica i atletičarki, koje su onda osvajale gomile zlatnih medalja i hametice rušile rekorde. Nije to DDR-u ništa pomoglo. I nakon što je Ivan Rakitić hladnokrvno izvedenim jedanaestercem izbacio s prvenstva Dansku, ta zemlja i dalje u svijetu kotira daleko bolje nego Hrvatska.

Hina je u subotu prenijela izjavu ministra Garija Cappellija da će pobjeda nad Rusijom puno značiti za hrvatski turizam. Implicira taj stav da će nogometni fanovi zbog obrana Danijela Subašića i driblinga Ante Rebića masovno pohrliti u Hrvatsku. Bilo bi to zaista odlično, ali nema od toga ništa. Koliko je Hrvata otputovalo u Argentinu ili Portugal jer su obožavatelji Lea Messija ili Cristiana Ronalda? Više, nažalost, hrvatski turizam ima koristi od dvije eksplozije u Turskoj nego od tri jedanaesterca što ih je Subašić »skinuo« Dancima. Dakle, na vanjskom planu Hrvatska neće profitirati od nogometnih postignuća.

Lijepo je da glumac Mark Wahlberg simpatizira našu reprezentaciju, ali nitko neće zbog toga investirati u Hrvatsku i otvoriti nova radna mjesta. Za to su potrebne neke druge stvari. One se neće riješiti zahvaljujući samo euforiji koja je zahvatila zemlju. Teško je, recimo, vjerovati da će bilo tko sada odustati od odluke da iz Hrvatske iseli u Irsku, koja se ovaj put nije čak niti kvalificirala za Svjetsko prvenstvo. Nikoga u Hrvatskoj neće zadržati Vidin gol Rusima. Za Vatrene se može navijati i iz Dublina. Promašena je i poruka hrvatskim političarima da bi se morali ugledati na izbornika Zlatka Dalića, koji se odjednom nametnuo kao utjelovljenje poželjnih sposobnosti i ljudskih vrlina. Upravljanje državom nemjerljivo je složeniji posao nego vođenje nogometne momčadi, premda je i to vrlo zahtjevno.

Pa što će nam onda, osim uspomena na mjesec dana veselja, ostati od Svjetskog prvenstva? Čudo u Bernu, kako se naziva trijumf Njemačke 1954., neće se ponoviti. Bile su to jedinstvene okolnosti u kojima se država odgovorna za Drugi svjetski rat i genocid iz ruševina izdigla do titule svjetskog prvaka. Normalno da je to značajno pridonijelo vraćanju samopouzdanja naciji. Hrvati nisu niti izbliza u takvoj očajnoj situaciji, međutim, apatični su, rezignirani i moguće je da će nam uspjeh u Rusiji malo probuditi vjeru da ipak možemo. Dobitnici su, dakako, i sami nogometaši. Lakše će nego prije prvenstva do lukrativnih angažmana u inozemstvu. I sasvim prosječan igrač nekog hrvatskog kluba sada će možda zainteresirati strane poslodavce. A od tih će se transfera nešto uliti i u državni proračun.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka