Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
22. rujna 2017.
Komentar Dražena Ciglenečkog

Komentar Sporazum Račana i Drnovšeka bio je superioran dokument

Janez Drnovšek i Ivica Račan, Foto: Arhiva NL
Janez Drnovšek i Ivica Račan, Foto: Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 3. srpanj 2017. u 16:58 2017-07-03T16:58:53+02:00

Nažalost, nacionalisti u oporbi predvođenoj HDZ-om, ali i unutar Račanove vlade, patetičnim su zaklinjanjem u sveto hrvatsko tlo SDP-ovog premijera natjerali na uzmak. Čak i ovih dana Ivo Sanader, Dražen Budiša i Đurđa Adlešić ponosno ističu da su srušili sporazum Račan – Drnovšek?! Umjesto da se ispričaju što su tako prouzočili nastavak agonije u slovensko-hrvatskim odnosima koja još traje

Hrvatska ne priznaje odluku Arbitražnog suda o granici sa Slovenijom. O tome u zemlji postoji politički konsenzus.

Ali, to ne znači da će ova odluka samim tim nestati, dapače. Potpuno je jasno da će za Sloveniju, tko god bio tamo na vlasti, njezin dio koji definira razgraničenje na moru biti minimum od kojeg neće odustati. Možemo se u Hrvatskoj sada praviti da se to nas uopće ne tiče, da smo potpisivanjem arbitražnog sporazumom ostvarili glavni cilj, deblokadu pristupnih pregovora i ulazak u Europsku uniju, i da se natezanje sa Slovencima u vezi s Piranskim zaljevom stoga komotno može odvijati unedogled.

Ali, situacija da imamo frustriranog susjeda koji neće mirno promatrati vječni status quo u Piranskom zaljevu, što će onda vlasti u Zagrebu prisiljavati da energiju stalno troše na tu temu, nikako ne može biti dobra. Čak i ako apstrahiramo moguće međunarodne pritiske na Hrvatsku da implementira arbitražnu odluku.

Dakle, sa Slovenijom će biti još puno problema i ta nas činjenica ponovno vraća sporazumu Račan – Drnovšek, parafiranom u srpnju 2001., ali nikad ratificiranom.

Taj je dokument superioran svemu što se nakon 1990. pojavilo kao pokušaj rješavanja sporova između dvije države nastale raspadom Jugoslavije. Ključna je njegova kvaliteta bila namjera da sve riješi u paketu, kako se niti jedna strana ne bi osjećala zakinutom. Osim granične crte na kopnu i na moru, u sporazumu su i dugovi Ljubljanske banke hrvatskim državljanima i Nuklearna elektrana Krško.

Da, njime bi Hrvatska izgubila u Piranskom zaljevu, u kojem bi granica bila otprilike gdje ju je odredio i Arbitražni sud, a Sloveniji bi pripala i teritorijalna spojnica s otvorenim morem, koju u četvrtak nisu dobili. Ali, ti bi se hrvatski gubici kompenzirali Svetom Gerom, novcem hrvatskih štediša propale banke, poštenim dogovorom o Krškom...

Nažalost, nacionalisti u oporbi predvođenoj HDZ-om, ali i unutar Račanove vlade, patetičnim su zaklinjanjem u sveto hrvatsko tlo SDP-ovog premijera natjerali na uzmak. Čak i ovih dana Ivo Sanader, Dražen Budiša i Đurđa Adlešić ponosno ističu da su srušili sporazum Račan – Drnovšek?! Umjesto da se ispričaju što su tako prouzočili nastavak agonije u slovensko-hrvatskim odnosima koja još traje.

Koliko bi samo put Hrvatske u EU bio lakši, s nemjerljivo manje nacionalne nervoze, da je ovaj izbalansirani sporazum proveden u djelo. I ne samo to, hrvatska politička scena mogla je biti sasvim drukčija da je 2001. u HDZ-u i HSLS-u bilo pameti. Paradoksalno, upravo su Sanader i HSLS najteže politički stradali zato što sporazum Račan – Drnovšek nije ratificiran.

Sanader je, kako sam tvrdi, politiku napustio zbog slovenske blokade pregovora. Do nje ne bi došlo da je spomenuti sporazum realiziran, pa bi Sanader onda ostao premijer i poslije srpnja 2009. HSLS, pak, ne bi 2002. bio izbačen iz Vlade, zbog protivljenja sporazumu o NE Krško, i možda bi na iduće parlamentarne izbore opet izašli u koaliciji sa SDP-om i do danas se održali kao značajna stranka. Poetska pravda je, znači, sustigla Sanadera i HSLS.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka