Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 3
Sutra: 3° 3° 3
19. studenoga 2018.
Komentar Dražena Ciglenečkog

kolumna Šeks je bio disident, ne udbaš

Vladimir Šeks je bio disident i to ga je dovelo u zatvor i donijelo mu brojna druga ograničenja slobode / Foto Denis LOVROVIĆ
Vladimir Šeks je bio disident i to ga je dovelo u zatvor i donijelo mu brojna druga ograničenja slobode / Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 28. studeni 2017. u 19:39 2017-11-28T19:39:31+01:00

Ključno je da Šeksova pobuna protiv sustava, unatoč tome što mu je Služba neprestano bila za petama, nije prestala. Bio je disident i to ga je dovelo u zatvor i donijelo mu brojna druga ograničenja slobode

U vrijeme raspada komunističkog poretka 1989. godine, izdan je kao knjižica maturalni rad Andreja Plenkovića u kojem se sadašnji predsjednik HDZ-a pozivao na Edvarda Kardelja, marksističkog dogmatika i oca jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Plenkovićev politički mentor, pročelnik Savjetodavnog vijeća HDZ-a Vladimir Šeks je, pak, surađivao s jugoslavenskom političkom policijom. Ovako poredane te suhe činjenice zvuče uistinu poražavajuće za HDZ, stranku koja je nastala i nametnula se kao vodeća u Hrvatskoj tvrdeći da je izrazita opreka komunizmu. Međutim, nitko objektivan nikad nije shvaćao HDZ kao ozbiljnu antikomunističku stranku. Antikomunizam velike većine HDZ-ovaca nikad nije išao dalje od pukog hrvatskog nacionalizma. Iz te perspektive prošlost Plenkovića i Šeksa nije u bitnom raskoraku s onim što HDZ predstavlja već četvrt stoljeća.

Osim toga, dok je Plenković u razdoblju neposredno prije rušenja Berlinskog zida slobodnom voljom lamentirao o socijalizmu po mjeri čovjeka, Šeks je bio prisiljen stupiti u određeni odnos sa Službom državne sigurnosti. Bio je, doduše, Šeks u mladosti, baš poput oca Andreja Plenkovića, jedan od stupova socijalističkog društva. Učlanio se u Savez komunista odmah nakon položene mature, bio je vrlo aktivan i zahvaljujući tome u svojoj je 28. godini postao zamjenik okružnog javnog tužitelja u Osijeku. Partija je, dakle, itekako računala sa Šeksom, jer da nije, ne bi on, to je valjda jasno, mogao tako napredovati.

Ali, onda se dogodilo nešto što je potpuno izokrenulo Šeksov život. Pokrenuo je istragu protiv Službe zato što je otvarala pisma pristigla u osječku poštu. Takva je bila praksa u svim socijalističkim državama, ali Šeksov postupak možda je jedinstven u cijelom tom svijetu. Čovjek ne samo da se suprotstavio moćnoj tajnoj policiji, nego je pokušao inicirati istragu protiv nekih njenih ljudi. Za to je trebala velika osobna hrabrost. Šeks je otpušten i idućih skoro 20 godina Služba se s njim bavila, terorizirala ga. Svega toga ne bi bilo da je ostao vjeran komunistički aparatčik. Možda bi u tom slučaju Šeks 1989. ušao u HDZ s pozicije predsjednika Vrhovnog suda ili nešto slično, kao brojni drugi članovi te stranke koji su tih dana iznenadno zaključili da više ne vole ni komunizam ni Jugoslaviju. No, Šeks je svjesno odabrao drugi put i to je skupo platio.

To je kontekst u kojem treba ocjenjivati i dokumente o Šeksovim kontaktima s djelatnicima SDS-a 1974., što ih je objavio Jutarnji list. Ranije su, i to u nekoliko navrata, izlazili transkripti razgovora što ih je Šeks sa svojim udbašem vodio 1983. Razlika je ta što je Šeks tada već bio iskusan u ovoj komunikaciji i strogo je pazio da nikoga ne tereti, nije želio biti cinker. Te 1974. je, pokazuju dijelovi dosjea Zlatka Bagarića, Šeks prvi otrčao u Službu kako bi im ispričao što je čuo od tog kasnijeg okrutnog kriminalca i njegove majke, kod kojih je došao u svojstvu odvjetnika. Šeks se brani da je bio uvjeren da je SDS, pod čijom je bio prismotrom, znao što mu je mlađahni Bagarić govorio o svojim vezama s takozvanom neprijateljskom emigracijom u Njemačkoj i da bi zbog toga njega strpali u zatvor. Možda je bilo tako, a možda i Šeks laže, ne treba odbaciti ni mogućnost da je on na ovaj način zapravo htio nekako odobrovoljiti svoje progonitelje, dokazati im da je kooperativan. Ti su Šeksovi susreti s Bagarićima, kao i njegovi izvještaji o tome Službi, nastavljeni. Zlatko Bagarić je zbog Šeksa, čovjeka kojem se povjeravao, imao problema, to je neosporno.

Ali, opet treba naglasiti, Šeks je također bio žrtva. Živio je u psihozi, stalno se s razlogom pribojavajući da će se »pravna država« obračunati s njim. Nije se stoga moglo očekivati da će uvijek vući ispravne poteze. Ključno je da Šeksova pobuna protiv sustava, unatoč tome što mu je Služba neprestano bila za petama, nije prestala. Bio je disident i to ga je dovelo u zatvor i donijelo mu brojna druga ograničenja slobode. Šeks se HDZ-u nije priključio tako što je prethodni dan poderao člansku iskaznicu SK.

Kroz HDZ i hrvatske državne institucije prodefilirala je u ovih 28 godina gomila ljudi koji su radili u komunističkom represivnom aparatu. Posljedica je to odbijanja HDZ-a da se provede makar najblaži oblik lustracije. I zar ćemo sada prokazivati Šeksa koji se u tome što ga je snašlo borio da sačuva živu glavu, a da ipak zadrži neko dostojanstvo?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka