Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 4n
Sutra: 5° 5° 4n
18. studenoga 2018.
Politički skalpel Dražena Ciglenečkog

kolumna SDP mora biti oporba i dok traju sukobi u stranci

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 26. rujan 2017. u 20:26 2017-09-26T20:26:20+02:00

Na onima koji vode SDP je da smisle suvislu oporbenu političku platformu koja će biračima biti signal da stranka funkcionira unatoč međusobnim konfron-tacijama

U travnju 2014., kad je Zoran Milanović imao još godinu i pol dana premijerskog mandata, Zlatko Komadina je, ogorčen zbog stanja u SDP-u, najavio da će se na sljedećim izborima kandidirati za predsjednika stranke. »SDP ne ide u dobrom smjeru«, tvrdio je tada. U međuvremenu je Komadina poražen na tim izborima, ali danas svejedno smatra da njegova stranka ide u dobrom smjeru i zato gorljivo brani predsjednika SDP-a Davora Bernardića. No, neki drugi članovi SDP-a misle sada kao Komadina prije tri i pol godine. Nitko od njih još nije objavio kandidaturu za stranačkog predsjednika, ali više ih, poglavito Peđa Grbin, traži da se na idućoj konvenciji glasuje o nepovjerenju Bernardiću koji je ocijenio da oni na taj način nanose političku štetu SDP-u.

No, to je tek jedan usputni detalj vezan uz aktualna zbivanja u najjačoj oporbenoj stranci. Nekoliko je činjenica u svemu ovome neosporno. Bernardić je predsjednik SDP-a samo devet mjeseci i to nakon uvjerljive izborne pobjede. I naravno da se ne želi povući jer dio članova nije zadovoljan s njim. Ne postoji valjda velika europska stranka u kojoj bi predsjednik odstupio iz tog razloga. Bilo bi to politički neprirodno. Bernardićevo odbijanje da podnese ostavku je, dakle, jedina moguća reakcija. Grbin i njegovi istomišljenici u SDP-u nemaju pravo biti ljuti na Bernardića zato što ne prihvaća njihove sugestije da bi za stranku najbolje bilo da se makne. S druge, pak, strane Bernardićevi protivnici zaista imaju argumente protiv njega.

Tih devet mjeseci, koliko je dosad proveo na čelu SDP-a, dovoljno je bilo da bi se moglo procijeniti Bernardićeve političke domete. On ničim nije uvjerio javnost, a onda vjerojatno niti birače SDP-a, da je u stanju biti lider koji će svoju stranku vratiti na vlast, zbog čega ona i postoji. A puno toga mu je išlo na ruku. Vrijeme Vlade Andreja Plenkovića vrlo je povoljno za parlamentarnu opoziciju. Mandat ove Vlade je 11 mjeseci ničega. Ako izuzmemo sukob unutar većinske koalicije, koji je doveo do promjene HDZ-ovog glavnog partnera, i financijski slom Agrokora, kojim se je Vlada naprosto prisiljena baviti. I u tim okolnostima Bernardić se nije uspio nametnuti kao snažna alternativa Plenkoviću.

Pa kad će onda, ako ne sada, razložno je pitanje koje si sigurno postavljaju brojni socijaldemokrati. Možda je Bernardić »late bloomer«, možda bi kasnije procvjetao i pokazao svima da posjeduje raskošan politički talent. Ali, Peđa Grbin, Ranko Ostojić i ostali ne vjeruju u to, nemaju strpljenja čekati Bernardićev eventualni politički preporod i inzistiraju da stranka do kraja godine odluči što s njim. Za Bernardića to ne može biti iznenađenje niti smije biti uvrijeđen, riječ je o logičnom slijedu događaja.

A dok se, na ovaj ili onaj način, ne riješe sadašnja situacija u SDP-u, za tu bi stranku poučan trebao biti primjer HDZ u razdoblju od 2000. do 2002. godine. Nakon smrti utemeljitelja Franje Tuđmana i silaska s vlasti po prvi put, HDZ je potonuo u potpuni kaos. Nije pretjerano reći da su posljednje svađe u SDP-u sitne čarke u odnosu na surove obračune u HDZ-u, koji su se odvijali skoro tri godine Vlade Ivice Račana. Izbor Ive Sanadera za predsjednika stranke u proljeće 2000. ne da nije ublažio sukobe u HDZ-u nego ih je još produbio. Tek kad je Sanader u travnju 2002. pobijedio Ivića Pašalića i potom izbacio ili pacifizirao ljude iz njegove frakcije, kao i još neke istaknute članove, u HDZ-u je nastupio mir. Međutim, taj bratoubilački rat nije negativno utjecao na rejting HDZ-a, stranka nije gubila birače.

To se može tumačiti i gotovo mazohističkom lojalnošću tih birača, ali bitno je bilo i što im je vodstvo HDZ-a, koliko god bilo podijeljeno, uspijevalo nekako slati jasne poruke koje su oni od njih očekivali. »Račanova vlada je izdajnička, antihrvatska«, »SDP diskreditira Domovinski rat i hrvatske branitelje, izručuju naše generale«, »žele Hrvatsku vratiti na Zapadni Balkan«, takvim je porukama HDZ držao svoje birače na okupu dok je stranka jedva upravljala sama sobom. SDP-ovi birači ipak su zahtjevniji i ne može ih se sve »kupiti« ovako jednostavnim parolama. Ali, na onima koji vode SDP je da smisle suvislu oporbenu političku platformu koja će biračima biti signal da stranka funkcionira unatoč međusobnim konfrontacijama. U suprotnom se SDP-u loše piše, jer njihovo biračko tijelo nije toliko veliko ni lojalno kao HDZ-ovo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka