Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 4
Sutra: 2° 4° 19
19. veljače 2018.
Komentar Dražena Ciglenečkog

kolumna Kako je Zoran Milanović od srpskog postao hrvatski nacionalist

Zoran Milanović još nije odlučio hoće li se na idućim izborima kandidirati za predsjednika Republike / Foto Denis LOVROVIĆ
Zoran Milanović još nije odlučio hoće li se na idućim izborima kandidirati za predsjednika Republike / Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 16. siječanj 2018. u 19:53 2018-01-16T19:53:39+01:00

Poželjno je da političari koji vode državu, konkretno Hrvatsku, budu patrioti. Kako će, k vragu, netko biti dobar premijer ili predsjednik ako mu je zapravo svejedno što će biti s Hrvatskom. Nije to nikakav nacionalizam nego zdravorazumski politički stav

Zoran Milanović će se na idućim izborima kandidirati za predsjednika Republike. Ili neće. Još, dakle, nije odlučio, a Milanovićevo izbjegavanje da se precizno izjasni potiče nagađanja o njegovim političkim namjerama. Usto, on je sam u prošlotjednom intervjuu za Novu TV praktično pozvao ljude da ocjenjuju njegov doprinos hrvatskoj politici, s obzirom na to da, kako je rekao, on ne može pričati o sebi. Stoga se posljednjih dana opet dosta govorilo o Milanoviću. Potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina mu je, primjerice, poručio da je serijski izborni gubitnik i da zato ne može računati da će ta stranka podržati njegovu eventualnu predsjedničku kandidaturu. Slično su izjavili još neki vodeći socijaldemokrati, a njihov lider Davor Bernardić upozorio je da SDP ima »procedure i mehanizme kako se određuje kandidat za predsjednika države«. Predizbora, doduše, nema u Statutu SDP-a, ali Bernardić je, po svemu sudeći, mislio na njih. Ne postoje, međutim, niti minimalne šanse da Milanović, ako donese odluku o uključivanju u utrku za predsjednika Republike, prethodno sudjeluje u predizborima u SDP-u kako bi osigurao nominaciju. Nerealno je očekivati da bi se Milanović, nakon što je mjesecima gradio nezavisnu političku poziciju, pristao s drugim SDP-ovcima natjecati za naklonost članstva. To onda, u slučaju da je Komadina taj koji artikulira politiku stranke, implicira da bi Milanoviću na predsjedničkim izborima konkurent bio i kandidat SDP-a. Ovakav bi razvoj događaja, budući da u SDP-u o Milanoviću nemaju svi negativno mišljenje kao Komadina, daleko od toga, doveo do raskola u stranci koji ona možda ne bi preživjela u komadu.

No, od utjecaja potencijalne Milanovićeve kandidature za predsjednika Republike na SDP još je zanimljivija, zabavnija percepcija njega kao nacionalista. Iako nije prvi put da ga takvim doživljavaju. Razlika je u tome da ga je desnica, dok je bio premijer, optuživala da je srpski nacionalist i da mu je »Vlada puna Srba«. Milanović se u premijerskom manadu HDZ-ovcima i ostalim desničarima jako zamjerio i upornim inzistiranjem da se ćirilica uvede u službenu uporabu u Vukovaru.

Sada se, međutim, Milanović odjednom prometnuo u hrvatskog nacionalista, kakvim ga je, recimo, proglasio sociolog Dražen Lalić, nekad i sam angažiran u SDP-u. Neki je dan Lalić prikazao Milanovića na način da se može zaključiti da ga on ne smatra bitno drukčijim od Zlatka Hasanbegovića ili, pak, Milijana Brkića. S Lalićem se slaže i Goran Beus Richembergh, zastupnik GLAS-a kojeg je Milanović na svojoj izbornoj listi tri puta uveo u Sabor. Napao je Milanovića jer Hrvatsku stavlja ispred Bruxellesa. To čine, autoritativno je objasnio Beus Richembergh, »konzervativci, šovinisti i anarhisti«. Što je to Milanović tako strašno rekao da je u dijelu scene koju se obično naziva lijevo-liberalnom zaradio etiketu nacionalista? Pa da »hrvatski interes treba definirati i za njega se boriti svaki dan« i da se »ne osjeća dobro kad čuje da slijedimo Bruxelles«.

HDZ već 28 godina tvrdi da je SDP anacionalna, možda čak i antidržavna stranka, koja ne mari za interese hrvatskog naroda. SDP je cijelo vrijeme to negirao i odricao HDZ-u monopol na patriotizam. Ali, danas se, eto, istaknuti ljevičari i liberali zalažu za to da se taj monopol dragovoljno i s radošću prepusti HDZ-u.

Ljudi poput Lalića i Beus Richembergha vjeruju da nositelji najviših dužnosti u jednoj državi nipošto ne bi smjeli biti patrioti?! Naravno da je stvar svakog pojedinca hoće li išta osjećati prema državi i naciji kojoj pripada. Nije uopće problem ako »običan« građanin ne voli Hrvatsku, ako su mu sasvim dovoljni njegova obitelj, prijatelji, kolege, susjedi... No, poželjno je da političari koji vode državu, konkretno Hrvatsku, budu patrioti. Kako će, k vragu, netko biti dobar premijer ili predsjednik ako mu je zapravo svejedno što će biti s Hrvatskom. Nije to nikakav nacionalizam nego zdravorazumski politički stav. Mitski Bruxelles predsjedniku Hrvatske naprosto mora biti na drugom mjestu. Nezamislivo je da bi Emmanuel Macron, koliko god bio proeuropski orijentiran, rekao da mu je Bruxelles ispred Pariza, da mu je isključiva želja provoditi naputke Europske komisije. Tražiti od Milanovića da se upravo tako ponaša, predstavlja političku patologiju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka