Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
14. studenoga 2018.
Komentar Dražena Ciglenečkog

kolumna Jesu li se svi haški osuđenici morali ubiti?

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 17. prosinac 2017. u 17:51 2017-12-17T17:51:16+01:00

O mrtvima se u pravilu ne govori loše, pa se stoga ni bujicu superlativa kojima je na komemoraciji opisivan Praljak ne može okarakterizirati kao nešto skroz nesvakidašnje. Ali,  veličanje samoubojstva ovakvih razmjera nije zabilježeno u novijoj povijesti hrvatskog bogobojaznog naroda

Mirka Norca je, temeljem haške optužnice za ratni zločin u akciji Medački džep, hrvatsko pravosuđe osudilo na šest godina zatvora.

S obzirom da je osuđen i za ratni zločin u jednom drugom predmetu, Norac je, premda je negirao krivnju, u zatvoru proveo ukupno više od deset godina.

Od studenog 2011. nalazi se na slobodi i u ponedjeljak je bio u dvorani Vatroslav Lisinski na komemoraciji Slobodanu Praljku.

Dario Kordić je u Haagu osuđen na 25 godina zatvora za ratne zločine u BiH. Tvrdio je da je nevin, ali iz zatvora je ipak izašao tek nakon što je izdržao dvije trećine kazne.

Kordić je također došao na Praljkovu komemoraciju. Tamo nisu mogli biti Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, osuđeni zajedno s Praljkom u haškom procesu šestorici nekadašnjih civilnih i vojnih dužnosnika Herceg Bosne.

Svi nabrojeni su, dakle, živi. Osim Praljka, jedinog Hrvata osuđenog po haškoj optužnici koji je digao ruku na sebe. Popio je otrov kad je sudac Carmel Agius pročitao da mu je potvrđena zatvorska kazna u visini 20 godina.

I sada se Praljka u Hrvatskoj slavi zato što se ubio. »Bila je to racionalna odluka ponosnog čovjeka«, tako je Miroslav Tuđman, govoreći na spomenutoj komemoraciji, objasnio Praljkovo samoubojstvo. Bio je, rekao je za bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a, »preponosan da bi pristao na krivotvorenje povijesti«. 

U Lisinskom su još nastupili Stanko Sopta, Pavao Miljavac i Zlatko Vitez, koji su, poput sina Franje Tuđmana, isticali da je Praljkov potez bio »dostojan najvećih vojskovođa i hrvatskih vitezova«, »čin kojim se svrstao među hrvatske mučenike« te da je on »odabrao dostojanstven način da se oprosti od svijeta«.

O mrtvima se u pravilu ne govori loše, pa se stoga ni bujicu superlativa kojima je na komemoraciji opisivan Praljak ne može okarakterizirati kao nešto skroz nesvakidašnje. Ali,  veličanje samoubojstva ovakvih razmjera nije zabilježeno u novijoj povijesti hrvatskog bogobojaznog naroda.

Kako su se osjećali Norac i Kordić dok su to slušali? Kako Prlić, Stojić, Petković, Ćorić i Pušić u ševeningenskom pritvoru, čekajući premještaj u zatvor u nekoj drugoj zemlji, ovih dana komentiraju vijesti iz Hrvatske o euforičnom slavljenju Praljkovog samoubojstva?

Logično bi bilo da se zapitaju poručuju li im to domoljubi se da su i oni morali to napraviti. Jer, ako se kaže da je Praljak postupio kao ponosan čovjek koji nije htio prihvatiti nepravednu presudu i krivotvorenje ratnih zbivanja u BiH, to implicira da petorka s njim osuđenih Hrvata nisu ponosni ljudi i da ih baš briga za povijesnu istinu.

 
Kad je veljači 2001. Norcu prijetilo uhićenje, na splitskoj Rivi okupilo se na desetke tisuća građana da bi prosvjedovali protiv toga. Praljak tada nije bio niti blizu Norčevog  statusa nacionalne ikone. Danas, međutim, Praljka, zato što se otrovao, stavljaju u red hrvatskih velikana, a Norac je tek vlasnik zaštitarske tvrtke.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka