Boris Tadić je u svom mandatu predsjednika Srbije govorio za Oluju da je to zločin koji se ne smije zaboraviti, da je Hrvatska vojska tijekom te operacije prognala 250 tisuća i ubila dvije i pol tisuće Srba, da se Hrvatska zbog toga mora ispričati... Aleksandar Vučić verbalno je puno agresivniji, ali od kako je on glavni čovjek Srbije, prvo kao premijer, a od svibnja prošle godine predsjednik Republike, nije o Oluji rekao ništa bitno gore nego Tadić. Ovaj put je, istina, u kontekstu Oluje spomenuo i samog Adolfa Hitlera, ali ne mijenja to nimalo ocjenu da demokrat Tadić i nacionalist Vučić zastupaju identičan stav o vojnoj akciji koju se u Hrvatskoj s razlogom doživljava kao događaj od povijesne važnosti.
Mogli bismo na osnovi toga ustvrditi da je i ovo dokaz da su svi Srbi isti, četnici i predestinirani mrzitelji Hrvatske, da u Srbiji nema političara s odmakom od velikosrpske ideje. Doista, nećemo dočekati da predsjednik Srbije bude netko tko će reći da je Oluja bila briljantna, opravdana i etički čista. Ako u susjednoj državi i postoje ljudi koji ovako razmišljaju, na izborima s tom tezom sigurno nemaju nikakve šanse. Stoga u Hrvatskoj imamo dvije mogućnosti. Ili poručiti Srbima da s njim nećemo imati posla dok nam kunu svetinju ili pokušati razumjeti zašto za njih Oluja predstavlja nešto izrazito negativno, umjesto da im uporno namećemo vlastitu perspektivu gledanja na nju. Ovo drugo neusporedivo je teži izbor, ali dugoročno daleko isplativiji jer pridonosi trajnom ublažavanju napetosti između dva susjedna naroda. Uglavnom, ajmo se, kad je o Oluji riječ, probati staviti u kožu Srba.
Željeli su 1990. nastaviti živjeti u državi u kojoj su bili od 1918., a nakon što im se to izjalovilo htjeli su odcijepiti dio hrvatskog suverenog teritorija. Pod nadzorom su ga držali četiri godine, pri čemu su na tom prostoru proglasili svoju republiku. Odbili su plan Z4, koji bi im dao široku autonomiju, ali ih integrirao u Hrvatsku, i onda stiže Oluja. U Hrvatskoj smo se fokusirali isključivo na argumentaciju da hrvatski vojnici nisu protjerali više od 200 tisuća Srba iz Krajine, da oni nisu sjeli na traktore i zaputili se prema Srbiji zato što su im to, pod prijetnjom oružja, naredili Ante Gotovina i drugi zapovjednici.

U tome smo neosporno uspjeli, jer Srbi su se počeli iseljavati prije nego što je HV do njih uopće došao. Nisu prognani, njihovo ih je političko vodstvo pozvalo u evakuaciju i Srbi su slijedili Milu Martića i Milana Babića. Neki su se bojali za život, što se s obzirom na ubojstva Srba koji su ostali u razdoblju neposredno poslije Oluje pokazao kao prilično utemeljen strah, neki, pak, jednostavno nisu prihvaćali Hrvatsku i radije su je navrat-nanos napustili. Hrvatska nije zbog toga tugovala. Štoviše, srpske traktorske kolone i danas su nerijetko predmet sprdnje. Bilo je malo Hrvata kojima je, unatoč svemu što su proživjeli od 1991. do 1995., bilo krivo što su Srbi otišli. Utoliko je Vučić u pravu kad tvrdi da je Hrvatska htjela državu bez Srba. To je, barem u kolovozu 1995., bila naša stvarnost. Nije pusta Krajina bila izričiti cilj Oluje, ali se itekako smatrala dobrodošlom posljedicom. Franjo Tuđman bio je tako sretan zbog odlaska Srba da je i javno likovao.
Možemo mi čak i dalje, lišeni svake empatije, misliti da Srbi ništa bolje nisu ni zaslužili, da je taj egzodus bio gotovo neizbježna konsekvenca njihove pobune protiv Hrvatske. Ne možemo, međutim, očekivati da nam se Srbi pridruže u proslavi Oluje, koja je za njih i danas nacionalna trauma povijesnih razmjera, a bit će to i za sto godina. Sasvim je logično da Milorad Pupovac nije bio u nedjelju u Kninu nego u subotu u Bačkoj Palanci, gdje se povodom obljetnice Oluje komemoriralo. Što bi to Pupovac mogao slaviti 5. kolovoza? Nije podržavao srpski separatizam, opredijelio se za Hrvatsku i na izborima u listopadu 1995. ušao je u Sabor. Ali, suludo je tjerati ga da ide slaviti događaj koji je za mnoge njegove sunarodnjake inicirao strašnu tragediju. Srbi su tih dana iščupani iz višestoljetne postojbine. Ako na ovaj način pristupimo Oluji, možda će se u Srbiji javljati sve više glasova koji će priznati da Hrvatima nije preostalo ništa osim da vojnom silom uspostave vlast na svom teritoriju.