Velimir Bujanec u ovoj izbornoj kampanji podržava Miroslava Škoru i sigurno u svoju televizijsku emisiju neće pozvati Kolindu Grabar-Kitarović, koja je bila njegova predsjednička kandidatkinja 2014.

Ali, ako bi je ipak i ovaj put htio ugostiti, ona bi vjerojatno pristala. Možemo to procijeniti na osnovu intervjua što ga je Kolinda Grabar-Kitarović dala »Hrvatskom tjedniku«, unatoč tome što su je oni u protekle dvije godine dušmanski napadali.

I kad bi predsjednica Republike došla u »Bujicu«, izazvalo bi to zgražanje istog dijela javnosti koji joj je zamjerio razgovor s glavnim urednikom »Hrvatskog tjednika« Ivicom Marijačićem.

Novinari bi i premijera Andreja Plenkovića opet pitali što misli o intervjuu svoje kandidatkinje s utjecajnim desničarskim voditeljem talk showa. Bi li im Plenković ponovno odgovorio da je mogla to odraditi negdje drugdje?

Ako bi, novinari bi ga podsjetili da je on 2014. u razmaku od samo mjesec dana dao Bujancu čak dva intervjua. Predsjednik HDZ-a nekad je tijesno surađivao s medjima izrazito desne orijentacije.

Plenković je kao zastupnik u Europskom parlamentu navraćao kod Bujanca, a za »Hrvatski tjednik« povremeno je pisao kolumne. Nespojivo je to s europskim političkim mainstreamom, u koji se Plenković danas kune.

Mainstream političari u članicama Europske unije ne komuniciraju s medijskim djelatnicima poput Bujanca i Marijačića. Ali, Plenković je tada iskalkulirao da je njemu to potrebno.

Da bi napravio nešto više u HDZ-u, a imao je te ambicije, nedostajala mu je, naime, snažnija nacionalna legitimacija. Učlanio se u stranku tek 2011., nije sudjelovao u Domovinskom ratu, a roditelji mu nisu bili prvoborci HDZ-a nego stupovi komunističkog društva.

Objektivno, Plenković nije bio predodređen za velike stvari u HDZ-u. Morao je stoga nekako dokazati da je pravi Hrvat. Ispravno je zaključio da će mu »Bujica« i »Hrvatski tjednik«, koje kreiraju neupitni domoljubi i katolici, itekako pomoći u tome.

Temljem svega što se zna o Plenkoviću, može se pretpostaviti da mu nije bilo ugodno kad su mu u »Hrvatskom tjedniku« kolumne izlazile pored tekstova u kojima se pokušavalo uljepšati lik i djelo Ante Pavelića.

No, to je bila cijena koju je bio spreman platiti u želji da se jednom uspne na vrh HDZ-a. Nije u srpnju 2016. uspio u tome isključivo zato što su mu Bujanec i Marijačić prethodno stavili na raspolaganje svoj medijski prostor, ali njih dvojica imaju neosporne zasluge u procesu kroatizacije Plenkovića.

Približili su ga HDZ-ovim članovima i biračima, koji nisu imali razloga sumnjati u Plenkovićevo hrvatstvo ako se on pojavljivao u »Bujici« i »Hrvatskom listu«. Bujanec i Marijačić jamčili su za Plenkovića. Međutim, nema besplatnog ručka.

Obojica su očekivali da će im Plenković kao premijer vratiti na način da će promicati ideološke vrijednosti karakteristične za »Bujicu« i »Hrvatski tjednik«. Protiv, a ne za Istanbulsku konvenciju, politička izolacija Milorada Pupovca, a ne koalicija s njim.

Ali, Plenković je skoro sve radio suprotno. Bujanec i Marijačić, vjerodostojni u svojim stavovima, nisu mu to oprostili. Premijer je izgubio njihovu podršku, a na europskim izborima je osjetio što to znači.

»Plenković sada kipi, ali ne može ništa jer je kovao pakt s vragom«, izjavio je neki dan Zoran Milanović. Doista, Plenković kao da je upao u klopku iz koje se ne može osloboditi. Htio bi da ga se u javnosti ne percipira poput politički beskrupulozne Kolinde Grabar-Kitarović, ali njegova ga nedavna prošlost, pakt s vragom, jednostavno sustiže.