Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
16. lipnja 2019.
Politički skalpel

kolumna DRAŽEN CIGLENEČKI Mediji nemaju odgovor na Živi zid

Ivan Vilibor Sinčić, Branimir Bunjac i Tihomir Lukanić / Foto Patrik Macek/PIXSELL
Ivan Vilibor Sinčić, Branimir Bunjac i Tihomir Lukanić / Foto Patrik Macek/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 8. veljača 2019. u 17:26 2019-02-08T17:26:47+01:00

Dužnost medija je propitivati političare te kad muljaju i lažu o tome iscrpno informirati javnost. Zato su se političari u demokracijama uvijek bojali medija, mogli su im ugroziti, pa i prekinuti karijere. No, Trump, Di Maio i Sinčić su političari novog doba – negativna medijska slika služi im kao fantastično pogonsko gorivo umjesto da ih neutralizira

Živi zid nije više samo njihov trio u Saboru, Ivan Vilibor Sinčić, Ivan Pernar i Branimir Bunjac. Velikom brzinom afirmaciju im stječe i glavni tajnik Tihomir Lukanić. Taj momak pokazuje izniman potencijal za lupanje gluposti. U samo desetak dana Lukanić je zabljesnuo s dvije nevjerojatne konstatacije, da su svi koji su protiv Živog zida ujedno protiv samostalne Hrvatske te da se politički mainstream zalaže da ubuduće na svjetskim nogometnim prvenstvima ne nastupa hrvatska nego reprezentacija Europske unije. Jednostavno briljantno.

Živi zid, dakle, postaju četiri asa. I tu nastaju problemi. Pogotovo zato što ta stranka uživa u anketama ozbiljnu podršku. Idealno bi bilo kad bi se izbornim zakonodavstvom moglo urediti da Živi zid ima fiksnu kvotu zastupnika, njih tri koliko treba za Klub. Pa neka u Saboru provociraju ljude koji su, nažalost, u statusu uglednih građana.

Ali, desetak, kamoli čak 20 živozidaša u parlamentu, ne bi, kao što oni tvrde, bili rješenje nego određena društvena opasnost. Stoga se postavlja pitanje kako medijski pratiti Živi zid da se to eventualno ne bi dogodilo.

Nije, međutim, nimalo lako odgovoriti na ovakvu dvojbu. Svjedoči o tome činjenica da američki novinari niti nakon više od tri godine ne znaju kako da tretiraju Donalda Trumpa, a 2020. su već novi predsjednički izbori.

Ogromna većina medija u SAD-u u predizbornoj kampanji bila je protiv Trumpa i smatrali su da će Amerikanci, ako će mu se davati puno prostora, shvatiti da on nije normalan i da je takav štetan za njihovu državu.

No, nije upalilo. Trump je prvo osvojio republikansku nominaciju, a potom i u studenom 2016., premda je dobio tri milijuna glasova manje, pobijedio demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton. To je šokantno djelovalo na novinarske redakcije u kojima je započelo preispitivanje, a ono još traje.

Na Trumpove birače, naime, uopće ne utječe kad New York Times, Washington Post ili CNN američkog predsjednika prikazuju kao idiota, potkrjepljujući to brojnim uvjerljivim dokazima. Oni žele vjerovati Trumpu da je sve to »fake news« i da je aktualni predsjednik zapravo najuspješniji u povijesti SAD-a.

Milijardera su prihvatili kao borca protiv establišmenta, čovjeka koji isušuje političku močvaru u Washingtonu, i spremno zanemaruju sve što ne ide tome u prilog.

Živi zid je još teži slučaj. Sinčić i Pernar, za razliku od Trumpa, nisu neautentični. Njih su dvojica s ulice krenula u svoju političku borbu. U tom im se smislu ne može predbaciti da se lažno predstavljaju.

Slično je s čelnicima talijanskog pokreta Pet zvjezdica, uzorima Živom zidu, koji se s gorčinom prisjećaju kako su ih mediji nekad žestoko osporavali. Ali, Luigi Di Maio i njegovi suradnici danas su na vlasti. Medijski napadi na populističku, antisistemsku opciju i u Europi su urodili učinkom suprotnim od priželjkivanog.

Znači li to da bi možda najbolje bilo ignorirati Živi zid? Kad se novine i televizije skandaliziraju zbog ponašanja prvaka Živog zida i upozoravaju da bi pojedine njihove ideje imale pogubne posljedice za Hrvatsku, to kod Pernarove sljedbe samo učvršćuje uvjerenje da su dobro izabrali.

Pa da onda prešućujemo sve što dolazi iz Živog zida? Treba li reagirati na Sinčićevu tezu da bi Hrvatska prosperirala kao Švicarska ako bi napustila Europsku uniju, jer bi bila oslobođena diktata iz Bruxellesa?

Švicarska uplaćuje novac u fondove EU i provodi dio europskih propisa kako bi imala pristup jedinstvenom tržištu, a nema pravo glasa. Je li baš to solucija za Hrvatsku i treba li ekipi iz Živog zida i njihovim pristašama objašnjavati tijesne veze Švicarske s Unijom, unatoč tome što istina na njih ne djeluje?

A što napraviti s Lukanićem, polemizirati s njim kad bubne da bi hrvatske sistemske stranke htjele ugasiti Vatrene? Trump je u kampanji izgovorio desetke još luđih stvari, mediji su ih argumentirano pobijali, ali su mu time samo, baveći se njime, nehotično radili uslugu čineći ga važnim.

Naravno, tradicionalna je dužnost medija propitivati političare i kad muljaju i lažu o tome iscrpno informirati javnost. Zato su se političari u demokracijama uvijek bojali medija, mogli su im ugroziti, pa i prekinuti karijere.

No, Trump, Di Maio i Sinčić su političari novog doba. Negativna medijska slika služi im kao fantastično pogonsko gorivo umjesto da ih neutralizira. Na raspolaganju su im usto društvene mreže putem kojih izravno, bez ikakvog posrednika, svakodnevno komuniciraju s biračima.

Stoga su tako tvrd orah. Živi zid, odnosno njihovi birači, zasad su neprobojni za medije. Možemo samo, kao i naše američke kolege, razmišljati kako prodrijeti do njih, iako je to vjerojatno gubljenje vremena.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka