Tomislav Karamarko je 15. lipnja 2016. podnio ostavku na dužnost potpredsjednika Vlade. Napravio je to zato što je znao da će sutradan u Saboru, na zahtjev HDZ-a, premijeru Tihomiru Oreškoviću biti izglasano nepovjerenje, što se i dogodilo, pa je cijela Vlada automatski pala. Pet dana kasnije, Karamarko se povukao i s mjesta predsjednika HDZ-a, jer, kako je sam objasnio, nije ispunio obećanje stranci da će formirati novu parlamentarnu većinu, bez Mosta.

Niti u jednom od ta dva slučaja Karamarko nije kao razlog ostavke naveo zaključak Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, prema kojem je on bio promicatelj interesa MOL-a u Hrvatskoj. Dakle, nakon svježe odluke Ustavnog suda nisu, što je Karamarko u subotu napisao na Facebooku, »načelno prestali egzistirati svi formalni razlozi zbog kojih sam bio prisiljen dati ostavke na sve političke dužnosti«.

Političari su poznati po tome što vole redizajnirati vlastitu prošlost. No, vrlo je zanimljiv ton ove Karamarkove objave, koja završava pokličem »Do novih pobjeda za Hrvatsku« i kao da najavljuje da će on uskoro zatražiti da mu aktualni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković vrati ključeve Trga žrtava fašizma. Intrigantan je detalj da Karamarko u svoje zasluge ubraja i »osvajanje Pantovčaka na čelu HDZ-a i Domoljubne koalicije«.

Nije, znači, Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila Ivu Josipovića nego Karamarko. Nju uopće ne spominje. Kao da poručuje da Pantovčak zapravo pripada njemu, pa nije isključeno da se Karamarko sada osobno kandidira za predsjednika Republike, kako bi napokon dobio što je 2015. već osvojio, ali za Kolindu Grabar-Kitarović. Uostalom, prošlog je ljeta u razgovoru za tjednik 7dnevno izjavio da mu je »dužnost odazvati se ako budem potreban hrvatskom narodu«. Neće stoga biti pretjerano iznenađenje u slučaju da se Karamarko uključi u predsjedničku utrku i(li) istakne kandidaturu za šefa HDZ-a.

Njegov nekadašnji unutarstranački protivnik Davor Stier ne distancira se od predsjednice Republike. Jako navija za nju i govori da će se angažirati kako bi pridonio njezinoj pobjedi. Neće joj biti protukandidat. Ali, natjecat će se protiv Plenkovića na izborima u HDZ-u. Ponovio je to u subotnjem intervjuu za Jutarnji list, u kojem nije rekao ništa novo, ali je na jednom mjestu izložio svoje viđenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti HDZ-a.

I nemoguće je ne primijetiti da se ono gotovo u potpunosti poklapa s Karamarkovim. Bivši predsjednik HDZ-a ocijenio je prije godinu dana za 7dnevno da je »HDZ odlutao s demokršćanske trase«. U Stierovoj verziji je, pak, »potrebno dovesti u balans HDZ i to tako da u središtu bude demokršćanska politika«. Karamarko smatra da je HDZ-u nužan snažan koalicijski partner na desnom političkom spektru.

Stier se slaže da HDZ ne može bez desnih birača, ali još vjeruje da ih HDZ sam može pridobiti, »ujediniti naše biračko tijelo«. »Naš suparnik je ljevica«, ističe Stier. Karamarko toj ljevici dodaje epitet neojugoslavenska. Stier politiku Zorana Milanovića naziva »politika društvenih podjela i tenzija«, a Karamarko »gruba rušilačka politika«. Na nekoj svjetonazorsko-programskoj razini između Stiera i Karamarka zaista nema bitnih razlika.

Obojica polaze od činjenice da su birači HDZ-a desničari i upozoravaju da vodstvo stranke to mora uvažavati. Njih su se dvojica razišla oko izvedbe projekta desni HDZ, usklađen s političkom orijentacijom njegovih glasača. Stier je sigurno društveno konzervativniji nego Karamarko, ali politički nije netolerantan.

Karamarko se kao predsjednik HDZ-a borio s avetima komunizma, prijetio da će zakonski zabraniti javno kritiziranje Franje Tuđmana i poticao atmosferu u državi u kojoj se pripadnici srpske manjine nisu ugodno osjećali. Stier se nije uključio u tu njegovu kampanju utjerivanja straha u kosti neistomišljenicima, postao je unutarnja oporba u HDZ-u. Karamarko ga je smijenio s dužnosti međunarodnog tajnika stranke i poslao u Europski parlament. Tamo se on povezao s Plenkovićem, koji je više lijevi nego desni, pa i to svjedoči da Stier nije politički zadrt.

No, mora se pripremiti na to da bi ga Plenković i oni koji su mu u HDZ-u još lojalni mogli sada pokušati prikazati kao malo ublaženu Karamarkovu kopiju, ponavljajući da je Tuđman navodno htio da se stranka usidri na desnom centru. Od samog osnivanja traje ta rasprava kakav bi HDZ trebao biti.

Stier se time godinama intenzivno bavi. Procijenio je 2012. da je od svih kandidata za predsjednika HDZ-a, Karamarkova politička filozofija najbliža njegovoj i podržao ga je. Jasno je da nije pogriješio u procjeni, oni su ideološki doista slični. Ali, unatoč tome nisu mogli zajedno. Teško je zato danas očekivati da će se Stier i Karamarko udružiti protiv Plenkovića.