Nakon izbora za Europski parlament, javnost u sasvim drukčijem, ljepšem svjetlu promatra predsjednika SDP-a Davora Bernardića. Pritom je mudrost vrlina koja mu se najčešće pripisuje. Bernardić je, tvrdi se, mudar zato što je na kandidatsku listu SDP-a stavio i ljude koji ne spadaju u krug njegovih pristaša, pa je na taj način primirio protivnike i omogućio put prema dobrom izbornom rezultatu. U tom se kontekstu ponajprije misli na Biljanu Borzan, koja se prošlog ljeta svrstala uz Peđu Grbina, Sinišu Hajdaša Dončiča i ostale koji su ustrajno tražili Bernardićev odlazak s dužnosti predsjednika stranke, a on je prešao preko toga i povjerio joj drugo mjesto na listi. Ali, budimo realni, Bernardić nije imao izbora. A kad čovjek nešto napravi u nedostatku pravih alternativnih mogućnosti, ne može se govoriti da je to bila posljedica njegove velike mudrosti. Da, mogao je Bernardić osvetnički izostaviti Biljanu Borzan dok je sastavljao listu. No, nju je nominirao najveći broj SDP-ovih županijskih organizacija, izgradila je reputaciju kvalitetne europske zastupnice i Bernardić je te činjenice mogao ignorirati jedino na vlastitu štetu. Nije to učinio nego je oboje SDP-ovca u Europskom parlamentu, osim Biljane Borzan i Tonina Piculu, smjestio na vrh liste. Slično je postupio i Andrej Plenković, kojeg, međutim, nitko poslije europskih izbora ne naziva mudrim. HDZ je u EP-u imao četiri zastupnika, a njih je dvije, Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, Plenković ugurao među prva četiri kandidata na listi i one su ponovno osvojile mandat. Na Ivanu Maletić nije mogao računati, jer si je ona u Bruxellesu pronašla još puno bolje plaćenu poziciju, a prekrižio je, bez da mu je itko zbog toga prigovorio, samo slabo poznatog Ivicu Tolića, koji je u Europski parlament ionako ušao tek umjesto Davora Stiera.

Nije, dakle, Bernardić u ovom slučaju pokazao nikakvu mudrost. Neće se to moći za njega reći čak niti odluči li podržati predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića. Ni što se toga tiče, Bernardić praktično nema izbora. Ako ne Milanović, tko onda? Bivši SDP-ov premijer u anketama kotira uvjerljivo najbolje u konkurenciji svih potencijalnih aspiranata lijevo-liberalne provenijancije. Niz dužnosnika SDP-a mjesecima mu iskazuje javnu poporu. To rade i čelnici drugih stranaka lijevog i liberalnog političkog spektra, uključujući i neke Plenkovićeve koalicijske partnere. Stoga bi Bernardić morao biti izrazito autodestruktivan kad ne bi uvažio ništa od navedenog i opredijelio se za, recimo, Piculu. Za Milanovića predsjednik SDP-a ne bi snosio skoro nikakvu odgovornost, a politički bi od njega mogao itekako profitirati.
Kad bi se Milanović, uz podršku SDP-a, kandidirao i doživio poraz, nitko ne bi za to krivio Bernardića. Bilo bi to - Milanović sam pao, sam se ubio. Ali, ako bi se Milanović uspeo na Pantovčak, bio bi to snažan vjetar u leđa Bernardiću i SDP-u. Ne samo da bi se SDP-ovim biračima u potpunosti vratio entuzijazam nego bi Plenković i HDZ pretrpjeli novi udarac i to desetak mjeseci prije izbora za Sabor. Bernardić bi se mogao početi zamišljati u ulozi predsjednika Vlade. I još bi mu u hrvatskim medijima dodatno tepali da je mudar.
Postoji, međutim, nešto čime bi Bernardić uistinu odmah zaslužio taj epitet. Biljana Borzan nije bila toliko glasna u osporavanju Bernardića kao Grbin ili Hajdaš Dončić, ali je bila vrlo jasna u svojim istupima. Pa ipak je Bernardić nije eliminirao s europske liste. U toj je situaciji apsurdno da su Grbin, Hajdaš Dončić, Mihael Zmajlović i Vedran Babić i dalje u statusu suspendiranih članova Predsjedništva SDP-a. Mudar bi politički lider ukinuo te suspenzije.