Grad: Rijeka
Danas: 25° vedro
Sutra: 10° 26° djelomično oblačno
23. svibnja 2017.
Komentar Branka Mijića

Komentar Talibanija

arhiva NL
arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 15. veljača 2017. u 18:26 2017-02-15T18:26:48+01:00

Odstrelom Ivana Đikića premijer Andrej Plenković visoko je podigao ljestvicu, jer je u zemlji Hrvatskoj preostalo tek par tako vrijednih skalpova na raspolaganju. Na njihovoj strani je i neumitna biologija, koja je nedavno odnijela Predraga Matvejevića, profesora, pisca, publicista, poliglota, jednog od posljednjih angažiranih europskih intelektualaca ovog doba.

Poput »bronhija« je došao odlazak Ivana Đikića iz Hrvatske premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj sljedbi.

Lakše se diše, bilo je vidljivo, unatoč anemiji, na licu koje je na koncu uspjelo znanstvenika svjetskog glasa »eksternalizirati natrag preko Atlantika«, ili barem do Frankfurta na Majni gdje se Goethe Sveučilište svim snagama bori s bogatom Kalifornijom za svog, dragocjenog im Ivana Đikića. Unatoč formalnom javnom žalovanju, i ova premijerova eksternalizacija bila je tek sastavni dio eksterminacije, sustavnog procesa potpunog nestanka bilo čega vrijednog, važnog i prestižnog u Hrvatskoj.

Odstrelom Ivana Đikića premijer Andrej Plenković visoko je podigao ljestvicu, jer je u zemlji Hrvatskoj preostalo tek par tako vrijednih skalpova na raspolaganju. Na njihovoj strani je i neumitna biologija, koja je nedavno odnijela Predraga Matvejevića, profesora, pisca, publicista, poliglota, jednog od posljednjih angažiranih europskih intelektualaca ovog doba. Udarna pesnica eksternalizacije i eksterminacije, Hrvatska radio-televizija, vijest je objavila u 36. minuti Dnevnika u skraćenom prilogu o smrti pisca koji je »napisao mnogo knjiga«. Nije Plenković došao u Mostar zapjevati posljednju »Eminu« profesoru La Sapienze i Sorbonne, formalno je kondolirao, dok su francuska i talijanska kultura i javnost žalovali zbog gubitka tog mediteranskog giganta.

Jedino po čemu će profesor La Sapienze i Sorbonne, čovjek kojega su Umberto Eco i Claudio Magris predlagali za Nobelovu nagradu, u Hrvatskoj ostati zapamćen, zatvorska je kazna od pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, na koju je osuđen jer je nekog ovdašnjeg pjesnika i domoljuba nazvao »našim talibanom«. »Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi umro je tek pisac pravomoćno osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog uvrede Mile Pešorde«, napisao je tom prigodom kolega Boris Dežulović.

Da, ovo ovdje je kultura Mile Pešorde a ne Predraga Matvejevića, ovo ovdje je znanost Pave Barišića a ne Ivana Đikića, ovo ovdje je teatar Božidara Alića a ne Rade Šerbedžije, ovo ovdje je novinarstvo Velimira Bujanca a ne Mirjane Rakić, ovo ovdje su ljudska prava Ladislava Ilčića a ne Zorana Pusića, ovo ovdje su filmovi Jakova Sedlara a ne Hrvoja Hribara, ovdje je heroina Željka Markić a ne Ankica Lepej...

I što bi u toj i takvoj talibaniji koja u zatvor šalje potencijalne nobelovce, a kao zjenicu oka svoga čuva (auto)plagijatore, mogao raditi Ivan Đikić? Čekati da mu, baš kao Matvejeviću, poštanski sandučić izbuše s dva metka i ukrase natpisom »crveni fašist«? Ili se upitati: Je li biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovjek?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka