Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
8. prosinca 2019.
Komentar Branka Mijića

kolumna TUESDAY, BLOODY TUESDAY!

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 7. studeni 2017. u 20:25 2017-11-07T20:25:00+01:00

Da mi je bilo biti muha na policijskom šljemu »Bobbyja« kojem je Todorić u devet sati i četiri minute po lokalnom londonskom vremenu tog utorka, 7. studenoga 2017. godine, zaželio dobar dan, predstavio se imenom i prezimenom i izrazio želju da se preda, a ovaj ga britanskom učtivošću zamolio da sjedne i pričeka red terorista, dilera, džepara, svodnika i ostalih iz branše s tjeralice koji su došli učiniti isto

Big Ben je otkucao devet sati. Za parlamentarce u Westminsterskoj palači bilo je prerano, a Theresa May na adresi Downing Street 10 nije otvarala vrata. U Royal Opera House se davala Bizetova »Carmen«, ali tek navečer i bilo je rasprodano, a brodvejski mjuzikl »School of Rock« u New London Theatre nije ga zanimao. U The National Gallery gurala se ugrijati sirotinja jer je ulaz besplatan. Uostalom, tamo su i oni besprizorno bledunjavi Van Goghovi »Suncokreti« koji njemu, cvjećaru, ne bi mogli biti ni za reklamu, a kamo li izloženi na zidu. Bacio je pogled na u nebesa podignutog Nelsona i njegove lavove na Trafalgar Squareu, i ništa drugo nije preostalo Ivici Todoriću nego da ušeta tamo gdje su ga čekali raširenih ruku, u velebno zdanje Charing Cross Police Station.

Da mi je bilo biti muha na policijskom šljemu »Bobbyja« kojem je Todorić u devet sati i četiri minute po lokalnom londonskom vremenu tog utorka, 7. studenoga 2017. godine, zaželio dobar dan, predstavio se imenom i prezimenom i izrazio želju da se preda, a ovaj ga britanskom učtivošću zamolio da sjedne i pričeka red terorista, dilera, džepara, svodnika i ostalih iz branše s tjeralice koji su došli učiniti isto. Ovjekovječiti taj trenutak riječju i slikom bio bi mali korak za čovjeka, ali veliki za muhu, vrijedan ako već ne Pulitzera, onda barem Nagrade »Marija Jurić Zagorka«.

To što je Todorić izjavio dežurnom »Bobbyju« u zapisnik na engleskom ili uz prevoditelja, nije ni toliko važno ni toliko zanimljivo, kao taj izraz na Todorićevom licu nakon što su se iza njega zatvorila rešetkasta vrata. Što nisam prokleta londonska muha s majušnim fotoaparatom koja bi tête-à-tête ovjekovječila pogled čovjeka zvanog Gazda (»The Boss«) koji je cijeli svoj život drugima naređivao što će i kako raditi, a sada slovo po slovo mora sricati svoje ime i prezime, močiti jagodice u mastiljavi jastučić za uzimanje otisaka prstiju, okretati glavu lijevi profil – en face – desni profil, slušati upute o pravnom lijeku i kimati je li ih razumio, kao i zapovijed u koji kut ćelije da sjedne.

Ne, nema u ove muhe nikakve mržnje, niti primisli da se Todoriću bilo što loše dogodi u Londonu i ubuduće, već samo znatiželje da se zagleda u tom za njega nimalo lagodnom času u dubinu njegovih očiju. Što bi u njima muha prepoznala? Strah sličan onom od otkaza blagajnice koja krišom odlazi u toalet pišati? Paniku farmera kojem jabuke nisu plaćene godinu dana, a banka mu neplaćeni kredit želi naplatiti hipotekom na kuću?

Nemoć Kulmerove kćeri da dođe do obiteljskog doma i očevog posjeda? Očaj roditelja koji ne mogu školovati djecu jer umjesto novca dobivaju bonove Konzuma? Suicidalnost mljekara čije je poticaje država velikodušno prebacila Agrokoru? Izgubljenost gladnog djeteta čiji su roditelji ostali bez posla?
Samo to zanimalo bi nesretnu muhu, koja o Todorićevom izručenju Hrvatskoj zna jednako koliko i Andrej Plenković, prije nego li iz Charing Cross Police Station nestane u londonskoj magli.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.