Da, bio je to dar jednog riječkog HNK, kazališnog, drugom HNK, nogometnom, u programu naslovljenom prigodno »Način života«, uz orkestraciju Davida Stefanuttija i vokal jednog od najpredanijih navijača »Rijeke«, Zorana Prodanovića Prlje. Gdje to ima, da se titula prvaka proslavlja uz simfonijski orkestar i pjevača »Leta 3«, a da publika izvedbu prati, između navijačkih pjesama, himne »Najdraža Rijeko« i svečarskog tuluma u pravoj teatarskoj tišini prije nego li se prolomi pljesak
Nessun dorma! Nessun dorma! Tu pure, o Principessa… Dilegua, o notte! Tramontate, stelle! Tramontate, stelle! All’alba vincerò! Vincerò! Vincerò!
Ne, nitko nije spavao, pa ni princeza! Noć je nestala, padale su zvijezde i u zoru smo pobijedili! Dvadeset tisuća ljudi zanijemilo je čekajući na otvorenom tu najsvjetliju nedjeljnu zoru 28. svibnja 2017. dok je odjekivala jedna od najpoznatijih svjetskih arija, finale Puccinijeve »Turandot«. Ne, mjesto radnje nije Milano, Barcelona, Pariz, Beč ili neka od opernih prijestolnica svijeta, niti je publika u Scali, Liceu na Rambli, Palais Garnier ili Wiener Staatsoper.
Sve se to zbivalo u Rijeci, na Korzu, gdje se mlado i staro spustilo da pozdravi svoje nogometne šampione i u tri ujutro pomno slušalo sjajnog slovenskog tenora Aljaža Farasina u izvedbi arije koju je proslavio veliki Pavarotti, baš kao što njihovi idoli, igrači »Rijeke«, slušaju Matjaža Keka. Prvacima u čast svira simfonijski orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca pod ravnanjem jednog od najsvestranijih mladih glazbenika današnjice, tridesetogodišnjeg Finca Ville Matvejeffa koji umjesto fraka nosi riječki dres jer je Riječanin!
Da, bio je to dar jednog riječkog HNK, kazališnog, drugom HNK, nogometnom, u programu naslovljenom prigodno »Način života«, uz orkestraciju Davida Stefanuttija i vokal jednog od najpredanijih navijača »Rijeke«, Zorana Prodanovića Prlje. Gdje to ima, da se titula prvaka proslavlja uz simfonijski orkestar i pjevača »Leta 3«, a da publika izvedbu prati, između navijačkih pjesama, himne »Najdraža Rijeko« i svečarskog tuluma u pravoj teatarskoj tišini prije negoli se prolomi pljesak?
Tako nešto moguće je samo u Rijeci koja je i ovom prigodom potvrdila da je zasluženo ne samo prijestolnica kulture već i nogometa. Baš kao što je klub s Kantride i Rujevice pokazao kulturu nogometa na terenu, ali i izvan njega i pogotovo na tribinama, tako je i šampionska fešta pokazala da baklje, Gane Rimatore i Puccini mogu zajedno! Uostalom, obojica HNK najbolji su pokazatelj da je grad počesto potcijenjivan i prečesto tretiran kao provincija, prava i istinska metropola kada su ne samo teatar i nogomet po srijedi.
I ova navijačka fešta dokaz je da sport i kultura nisu razdvojeni ili jedno drugome suprotstavljeni, štoviše imaju više sličnosti nego što isključivi pobornici jednog ili drugog žele priznati. Ni kazališta ni nogometa nema bez publike koja dobre poteze nagrađuje pljeskom a loše zvižducima, i koja jako dobro zna tko ima glavne a tko sporedne uloge. Publika voli dobre predstave i zna da iza svega stoji redatelj iliti trener koji je naravno glavni krivac za sve kada pođe po zlu, kada nema rezultata. Na našu sreću, Rijeka je dočekala pobjedničku zoru i razgaljeni možemo pustiti glas i zajednički zapjevati »Nessun dorma«: Vincerò! Vincerò!
